Intimna povijest Vijećnice

Vijećnica ponovo stoji, osvijetljena, raskošna i uspravna: postoje li  “prokletstva” i kada konačno prestaju?   

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Kad je prije nekoliko dana u Sarajevu ponovo otvorena, rekonstruirana i obnovljena, nanovo ofarbana Vijećnica, ljudi su joj pohrlili u susret sa svih strana. Fotografiralo se, sjedilo s druge strane Miljacke, sejrilo i radovalo, i Sarajevo je, opet na neko kratko vrijeme podsjetilo samo sebe na svoju nekadašnju važnost, možda i sklad, iako se o Vijećnici može reći sve, ali ne baš to da je skladna. U usporedbi s većinom ostalih turskih, pa i austrougarskih zgrada, neka ovdje budu dozvoljene opservacije urbanista – amatera, ona je predimenzionirana. Pogotovo u odnosu na okolinu, ulicu Telali, u kojoj su male orijentalne kuće i sokaci, i na ulaznu stranu, gdje sasvim mali trotoar odvaja veliku građevinu od ulice kojom šišaju automobili i tramvaji.  

No, kako god, Vijećnica je jedan od najvažnijih simbola Sarajeva, i ako ne bude kakve paljevine kao u ljeto 1992, to će i ostati. No, i prije toga čina u kojem je Radovan Karadžić simbolički pokazao mržnju prema svemu što je ostavio u Sarajevu, i pokušao izbrisati dio (i svoga) kolektivnog pamćenja, Vijećnicu je pratio “zao glas”. U Sarajevu se, naime, valjda od njezinog nastanka oko Vijećnice “plela” priča da “s Vijećnicom nešto nije u redu”, i da “u njoj ima nešto sablasno”. Kao i u svim urbanim mitovima, nesreće koje su se događale oko nje, prepričavanjem su dobivale sve veće i sablasnije dimenzije. A nesreća, nije da nije bilo: priča kaže da je negdje pred kraj radova 1895. godine pukao jedan od konopaca kojim su se dizale kante s malterom, i da je kanta na mjestu ubila jednog radnika. 

Kad su u Sarajevu ubijeni prijestolonasljednik Ferdinand i žena mu Sofija, priča je odmah krenula u pravcu da je Vijećnica “opet uzela svoj danak”. Prošle su godine, i stvar se polako počela zaboravljati, sve do nove nesreće. Godine 1951. u Vijećnici je osnovana Narodna biblioteka četvrtog rejona NR BiH, a nešto kasnije službenica Ankica Bulić, tada tridesetogodišnja radnica na održavanju, pokušala je samoubojstvo skokom s prozora na istočnom krilu zgrade. Teško povrijeđena, ostala je živa zahvaljujući građevinskoj opremi koja je stajala ispod prozora i donekle amortizirala pad. Nakon toga, organizator otpora u Krajini i direktor Narodne biblioteke BiH Vojo Kreco, objesio se 1964. godine, ne ostavivši pisanog traga o razlozima odlaska s ovoga svijeta. Još jedan suicid koji će se povezati s Vijećnicom bio je onaj tridesetsedmogodišnje daktilografkinje u biblioteci Ksenije Karić. Svjedoci toga vremena kažu da je bila jedna od najljepših žena u Sarajevu, i da su je zvali “Ava Gardner”. Nakon toga, radnici Vijećnice uspjeli su zaustaviti i jednu svoju kolegicu koja je prijetila skokom s posljednjeg sprata u aulu. 

U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća stradao je još jedan službenik: Branko Čulić je nezgodno stao na stepenicu pri glavnom ulazu, okliznuo se i udario potiljkom. Zvanična verzija te smrti glasila je “srčani udar”, a pod povećalo su nakon toga uzete i smrti dvojice direktora: Luka Đaković je, kažu, umro prvog dana nakon što je prestao raditi u Vijećnici, a direktor Dževad Dautović stradao u saobraćajki na putu od posla do kuće. 

Sve ove nesreće i priče, u drugi plan bacilo je sablasno ubojstvo, 1983. godine: portir I.P. je za vrijeme noćne smjene ispucao cijeli šaržer, devet metaka, u svog najboljeg prijatelja koji ga je došao posjetiti na radnom mjestu. Ubica je vukao ubijenog po ukrašenoj auli Vijećnice, dok su na šarenom podu ostajali krvavi tragovi. Došavši do mjesta gdje je stajala portirnica, Ilijaz je pozvao policiju i uspio izgovoriti samo jednu rečenicu: “Ubio sam najboljeg prijatelja.” Motivi nikada nisu rasvijetljeni, a priča o Vijećnici dobila je još jednu u nizu mračnih nota. 

Nakon granatiranja 1992. u kojem će spašavajući knjige poginuti 32-godišnja bibliotekarka Aida Buturović, u novije vrijeme Vijećnica će odnijeti još jednu žrtvu: arhitekta Taiba Hadžovića na kojeg se, tokom rekonstrukcije, obrušilo pet tona teško stepenište.  

Zidovi, portal i stubovi ne mogu govoriti i zato nekakva povijest “prokletstva” nikada do kraja niti može biti potvrđena, niti ispričana. Ipak, spoj čudnih koincidencija i potraga za sudbinom nekih ljudi možda navodi da je zgrada koju je tadašnji upravitelj Bosne Benjamin Kallay planirao kao “trešnju na vrhu kolača austrougarskog prisustva u Bosni” bila, zapravo, gorka i čemerna, barem onoliko koliko su takve bile sudbine onih koji su tragično nestali, a imali su veze s njom. 

Možda se njezina nesreća krije u činjenici da je njezin prvi projektant Alexandar Wittek (1852.–1894.), čovjek nesumnjivo genijalnog potencijala, fasciniran šahom i arhitekturom Orijenta, iako o tome nema do kraja pouzdanih detalja, i sam počinio samoubojstvo. Kako se kasnije pričalo u bunilu je proklinjao Vijećnicu, i njezin izmijenjeni projekt, a oni koji znaju čitati nacrte i gledati zgrade, često su pominjali problem svjetla, koji nikada nije bio riješen. 

Kao što niko oko novog otvaranja Vijećnice nije spomenuo njezinog direktora iz 1992, gospodina Boru Pištala, koji je te godine kad su je s okolnih brda rušili granatama, spavao u Vijećnici, i pokušavao sačuvati njezino bogatstvo, nastajalo stotinama godina. 

Ima li Vijećnica prokletstvo? Možda. 

A možda sva prokletstva nestaju kada prestanemo zaboravljati ljude, i ono čime su nas zadužili.