Hastal – tiš, riba – fiš, drot, šteka i valunzi

Riječi: njemačko, a naše 

U današnjoj hiperprodukciji knjiga nema baš previše onih koji iole zahtjevnijem čitatelju mogu zadržati pažnju. Pogotovo, čini se, kad su u pitanju rječnici. Te drage stare, debele knjige, predano rađene godinama, odavno skupljaju prašinu na našim policama, ili u podrumima. Davno su izgubili bitku jer su ih Google, digitalni Websteri, EU – Dicti ili Translatori, odavno poslali u ropotarnicu povijesti. No, knjiga Nedada Memića (Sarajevo, 1977.), današnjeg austrijskog rezidenta i naučnika Rječnik germanizama i austrijacizama u bosanskome jeziku (Connectum 2014.) ponovo pokazuje da je stari dobri rječnik, ipak, nezamjenjiv. Ako je, naravno, urađen s dušom. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

A ovaj, definitivno, jeste: dr. Memić je u Sarajevu, gdje je diplomirao studij i postdiplomski njemačkog i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. Od 2000. do 2002. radio je kao asistent za historiju njemačkog jezika i savremeni njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od 2002. do 2005. pohađao doktorski studij germanističke lingvistike na Univerzitetu u Beču koji je okončao disertacijom "Der lexikalische Transfer aus dem österreichischen Deutsch ins Bosnische/Kroatische/Serbische und die Aspekte seiner Adaption. Anhand der Beispiele aus der Stadtsprache von Sarajevo" (Leksički transfer iz austrijskog njemačkog u bosanski/hrvatski/srpski i aspekti adaptacije. Na primjeru gradskog govora Sarajeva).  

Na prvi pogled, rječnik k’o rječnik, šta tu ima da se raspreda. Pa ima, jer je svaki pojam u ovoj knjizi naveden u obliku u kojem se izgovara, zatim je napisan original, onda primjer, i na kraju izvor iz kojeg se navodi. Ovaj minuciozni, filigranski precizan rad izaziva poštovanje jer je svaki navod potkrijepljen, pa recimo stoji ovako: helebarda, helebarde, helebarde, (Hellebarde) pješačko oružje koje s jedne strane ima sječivo sjekire, a s druge oštru kuku. Pa kaže: Reihan je prema vlastitom priznanju, noseći tacne pisma i helebarde, glumu učio od Safeta Pašalića (…) ( Osl. 12.6. 2008.)    

Auspuh, himber, laufer, hohštapler

Autora je, kako objašnjava u predgovoru knjige, prvenstveno zanimao jezički kontakt: intenzitet utjecaja jednog jezika na drugi je različit, ali nema jezičke zajednice na svijetu koja ne dolazi u dodir s drugim jezikom. U tom smislu su sve te riječi postale naše, i što je možda najvažnije, leksički i govorno, ravnopravne sa svim onim riječima koje smatramo “našima” i ne ispitujemo njihovo porijeklo. Dr. Memić nas ovim rječnikom uči da nema “dobrog” i “lošeg” govora, nego da različiti varijeteti služe da bi se jezik održao živim, i da bi napredovao. 

Nisam siguran koja je prva njemačka riječ koju sam naučio, ali u top 10 bi se vjerovatno našli auspuh, fajercak (fojercag) i šarafciger. Kasnije su došli roletna, herc i dihtung, a ni danas baš nisam siguran koja je razlika između hepeka i hankopuca, i koja je od tih riječi njemačkog porijekla. Baš kao što nisam znao da, recimo, himber, baš kao ni jaran ne dolaze iz turskog (a, beli, nekako tako zvuče), nego iz njemačkog, baš kao i krompir (Krummbirn, Grombir), deka ili krampa.   

Ovaj rječnik, na neki način inspirativno vezan uz legendarni Škaljićev Rječnik turcizama (Karika Sarajevo), te Saračevićev Rječnik sarajevskog žargona, pravi je leksikon mašte, neka vrsta borgesovskog priručnika/palimpsesta koji budi i pokreće sjećanja: kako je majstor Drago Ježek s rahmetli starim govorio o gumigelingu i diblu, kad si prvi put shvatio da je neko laufer, a neko hohštapler, ko je bio glavni frajer i koje su boje bile štucne igrača “Partizana”. 

Drugi problem koji rješava ova “mala” ali fascinantna knjiga jeste određenje njemačkog jezika prema bosanskome, odnosno prihvaćanje “standardnog” oblika: kod nas se, slično učenju engleskog u 60, 70, i 80. godinama prošlog stoljeća, kad se isključivo učio british, učio tzv. hoch deutsch, književna varijanta čije porijeklo dolazi iz Sjeverne Njemačke. Riječi koje znamo, uglavnom, su došle iz austrijske varijante njemačkog, koji je malo “mekši”, južnjačkiji. Poput starog kredenca koji čuva milje ispisan plavim koncem “kuharice manje zbori da ti ručak ne izgori”, tako ovaj rječnik čuva i sjećanja na o’mamu, mebl štof, geršlu i krofne. Cijeli jedan svijet u kojem plešu drikeri, šnenokle, u kojem se grijanje hajca kao i ljudi, a pegla nije samo kućanski aparat za glačanje, nego čovjek koji vas unatoč vidnom nezanimanju za što ono govori, nastavlja i dalje daviti.  

Nekada davno, postojala je (mini – nabrajalica), za “učenje njemačkog: hastal – tisch, riba – fisch. Danas je sav taj svijet još samo u našim sjećanjima, ispod bijelih miljea za koje nikada nismo znali zašto služe, a majke su ih stavljale preko svega, uključujući i videorekordere. Svijeta u kojem su drot, šteka i valunzi ravnopravni članovi jedne zajednice, u kojoj, važe drukčija pravila od one ljudske. Pravila istinske jednakosti.