Gašenje olimpijske baklje

Piše: Ahmed Burić

Jučerašnji četvrtak, 9. augusta ljeta Gospodnjega 2012., mogao je to biti, i bio je, veliki sportski dan. Za sve, osim za nas koji smo jednom imali sport, idole i Olimpijadu

Nema više olimpijskog žara

Usain Bolt je odbranom zlata na dvjesto metara u Londonu podsjetio da je Natčovjek, ako takvog ima. A znamo da ima jer je Michael Jordan, fala bogu, živ i zdrav. Hitler mora da se okreće u grobu jer je Natčovjek već u dva izdanja - crnac. Ili, pripadnik afrokaripske zajednice, kako se to lijepo kaže.

Što se bivše Jugoslavije tiče, u sljedeće kolo evropskih nogometnih kupova su se, pored Maribora i zagrebačkog Dinama, plasirali Crvena Zvezda i Zeta iz Golubovaca, a rukometašice Crne Gore su pobjedom protiv Španije ušle u finale Olimpijade. Splitski Hajduk se oprostio od daljnjeg takmičenja pobjedom 0-2 i to protiv velikog Intera na milanskom San Siru.  Negdje u vrijeme čitanja ovog teksta znaće se ko će od polufinalista vaterpolo turnira – a dotle su dospjeli Hrvatska, Crna Gora, Srbija i Italija – u borbu za najviše odličje. Ista stvar čeka i hrvatske rukometaše, i za tri dana će biti gotova i jubilarna, trideseta Olimpijada.

Za četrdesete Olimpijske igre će onoga što ovo piše, najvjerovatnije, pokriti zelena trava na nekom proplanku, pa valja iskreno podvući račune i postaviti neka pitanja.

Prvo, o sebi. Nema više onog žara pri praćenju Olimpijade, ni onog “znanja” u kojem su raja ispred ulične svjetiljke u ulici Jug Bogdana (danas Rizaha Štetića) do Olimpijade u Seoulu uredno mogla izbiflati košarkaške, rukometne i vaterpolo sastave svih zemalja koje su nešto značile u tim sportovima, plus jedno pedesetak plivača, atletičara, glavne boksere i naše reprezentacije u grčkorimskom i slobodnom stilu, te yu- reprezentativke u sportovima s loptom. Internet je takve stvari, kao i milijarde drugih sati izgubljenog vremena zauvijek ostavio negdje na kosmičkoj deponiji nepotrebnih znanja, i samo ponekad u sjećanju bljesne poneko ime – Aleksandar Karelin, Ute Geweninger, Nikos Galis, Irina Privalova, Manuel Estiarte -  kao nepostojan, ali ipak zalog da je jedan svijet postojao.

Heroji, milioni, nacionalizam

Kad je prije tačno dva mjeseca umro veliki kubanski bokser Teofilo Stevenson, jedan od trojice ljudi u istoriji koji je osvojio 3 zlatne medalje na Olimpijadi, bio je to siguran znak da je cijeli taj svijet konačno isčezao. Filozofski credo tog svijeta izrekao je još jedan pokojni velikan boksa, Mate Parlov, koji je u devedesetim godinama prošlog vijeka, godinama u kojima su boje nacije trajno postale važnije od načina i vještine u takmičenju, na pitanje “je li nacionalist?”, kratko odgovorio: “Kako ja mogu biti nacionalist, kad sam bio svjetski prvak!?”

Baš kao što je Stevenson kad su mu ponudili million dolara da dođe u Sjedinjene Države i boksuje profesionalno – a ima ljudi koji bi dali sve da su ga vidjeli u ringu protiv Muhameda Alija – odbio napustiti Kubu, rekavši: “Šta je million dolara prema ljubavi osam miliona ljudi?”

Takvi ljudi su mogli biti idoli, jer je svijet živio podijeljen u idejama. Naspram uređenog “slobodnog” Zapada, stajao je, samo na drugi način, “apsolutizmima” uređen Istok, a mi smo naivno mislili da imamo nešto i od jednog i drugog i da smo kao takvi centar svijeta. Zato smo, valjda, i platili najskuplju cijenu.   

Tako formiran, i trajno opržen vatrama “patriotizma”, nije ni čudo da i u olimpijskoj vatri vidim dominirajuči nacionalni plamen.

Sumrak idola i pad akcija

Evo i zašto: današnji sport skoro ima skoro isključivi zadatak da zemlju iz koje dolazi upiše na tržišnu kartu svijeta, što bliže onim najrazvijenijima, koji imaju novca za kupovinu ili ulaganja. Ili možda mogu dati kredit. Lista osvajača olimpiskih medalja tako sve više liči na izvještaje s berze, tablu s brojkama koje znače nešto samo onima koji od njih zarađuju, a važnost tih brojeva (medalja) isčezava dok se ne izlistaju sljedeći podaci o vrijednosti akcija. Dok na postolje ne stane neki drugi pobjednik ili pobjednica, koji povratkom u svoju zemlju postaje nacionalni penzioner.

Zato je u ovom trenutku, ako ne računamo NBA zvijezde, osim Bolta i Michaela Phelpsa nemoguće naći pravog idola, nekoga s kim bi se mogli identificirati milioni mladih ljudi, na način na koji su heroji našeg djetinjstva bili Parlov ili Stevenson, iako većina nas nikada nije bila ni na jednom boks – meču. Sport je prestajući biti igrom i takmičenjem tako postao marketinška grana nacionalnog interesa u kojem se računa samo brzi rezultat i njegovo što brže pretvaranje u tržišnu vrijednost.

Stvar, donekle, spašavaju ženski ekipni sportovi, u kojima konkurencija čini se, nikada nije bila jača, ali je, valjda zbog šarma ljepšeg spola i razmjerno manje količine novaca u odnosu na muškarce, zadržan nivo igre. Čovjek se odjednom uhvati kako zna imena po dvije – tri igračice iz francuske, hrvatske ili crnogorske rukometne, italijanske odbojkaške ili australske košarkaške reprezentacije. Osim što među njima ima i pravih ljepotica, te cure (djevojčad, što je, je li, žensko ime za momčad) nude i napete mečeve koji imaju nešto od onog temeljne neizvjesnosti koja treba krasiti dobru utakmicu. Bilo je, zaista, dirljivo gledati slavlje crnogorskih rukometašica nakon pobjede u polufinalu protiv Španije, bilo je to podsjećanje na mt o Davidu i Golijatu, i na trenutak povratak u vrijeme u kojem su medalje osvajala bolje i razigranije, a ne skuplje i razvikanije ekipe.

Čini se da vraćanje se u našu stvarnost nikada nije prijatno i ugodno. U životu, a i u sportu. Na sličan način na koji se globalna ekonomija poigrala sa olimpijskim sportom, našim sportom se poigrala – a šta drugo nego – politika. Kako čovjek ipak nije sasvim imun na to ko i kako nastupa u dresu nacionalne selekcije zemlje u kojoj živi, tako ne treba proći nezapaženo ni to kako su prošli naši sportisti.

Mevlid, dove i Ostali

Mi, kakvi već jesmo, već smo smislili viceve na tu temu. Za plivača Ensara Hajdara koji je imao najsporije vrijeme od svih takmičara na 200 metara mješovito se priča da je dobro što je Ramazan, da su uslišene dove, pa se nije utopio. U kafiću, dan poslije nastupa strijelca Nedžada Fazlije, pita me drug:

Jesi vidio što je London jučer bio naglo opustio? Nigdje nikog.

Ne znam. - naivno ću ja, misleći odmah da je u pitanju kakva vijest o postavljanju bombe, pa se neki dio morao evakuirati.

Ma jok - reče on lakonski – čuli da Fazlija puca.

I trijumfalno poentira:

- Bolje bi bilo da su Mevlida Jašarevića poslali, garant bi više pogodio.

Za one koji su zaboravili Mevlid je onaj hajvan što je s kalašnjikovom malo galamio a malo pucao u zidove američke ambasade u Sarajevu,dok ga interventno, za jedno 45 minuta, u nogu nije pogodio snajper interventne jedinice. Maratonka Lucija Kimani (vjerovatno iz reda ”ostalih”) odustala je između 35. i 40. kilometra na 82. mjestu, s kojeg je možda mogla napasti na mjesto u prvih osamdeset. Šalu na stranu, jedini čijem se debaklu niko nije nadao je džudist Amel Mekić, koji je ispao u prvom kolu od izvjesnog Koreanca. Nikako da me prođe utisak da su se i Mekić i Fazlija obrukali na Olimpijadi zato što su poslanici u Kantonu Sarajevo, prvi kao član SDA, a drugi SDP-a. Izgleda da  ko jednom omiriše tu gubitničku atmosferu, tu ustajalost ovdašnjeg političarenja ne može napredovati ni u kojem smislu.  

Može samo nastaviti propadati. Kao naš sport, i kao društvo u cjelini. Zato više ne treba zavidjeti komšijama na sportskim uspjesima, treba im čestitati i treba se trajno prestati porediti s njima.

Jer, naša je olimpijska baklja ugašena u žabokrečini.