Fojnica – kladionica!

Pita mene neki dan moj urednik – “kad ću ja biti u tvojoj kolumni?” Vidi, valjda, kren’o pos’o, knjiga kolumni ide k’o halva, bila promocija, bili na njoj neki ugledni ljudi i sve lijepo govorili. 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Pa, veli i on da se nađe u bingu mojih bespuća povijesne zbiljnosti: ne znam šta sam mu odgovorio, ali evo izgleda da je stigao prije nego što se mogao i nadati. No, ne znam hoće li mu se svidjeti put. Dobro kaže stara istočnjačka, važnije je putovati nego stići. Pa, da krenemo. 

Moj vam je urednik, naime, iz Fojnice, gradića s banjom i rehabilitacijskim centrom do kojeg se iz Sarajeva putuje jedno 45 minuta, ovisi kakav ste vozač, i koliko vam je merak stajati da vas časte vrućim pogačicama u Kiseljaku. Tamo je i stari franjevački samostan, a tamo je i legenda da je gradić u Otomanskoj imperiji, imao jednak broj stanovnika kao i kad je potpisan Dejtonski (ne)sporazum, nekih stoljeće i frtalj kasnije. No, čini se da se Fojnica kroz vijekove malo povećala, pa se sada računa da Općina ima oko 17.000 stanovnika. Koji – i zbog toga je Fojnica dospjela u medijsku žižu – sportskim kladionicama uplate oko dvadeset i tri i po miliona maraka godišnje. U tu svrhu je u sali bosansko-turskog centra koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, održana tribina Klađenje – zlo koje nas uništava. Predavač je, veli naš izvor, bio Harun Pašalić, profesor islamske teologije. Ukazano je na vjerske, moralne, psihofizičke i društvene posljedice klađenja. Također, govorilo se i o nemarnosti viših državnih instanci kada je u pitanju poštivanje zakonskih odredbi, odnosno zabrana da maloljetnici ne smiju pristupiti kladionicama, te nepoštivanju odredbe da se kladionice ne smiju nalaziti u krugu od 100 metara od javnih institucija (škola, općine, domova zdravlja...).  

Ne idu bogati u kladionicu, nego sirotinja – raja

Akcent na ovom predavanju je stavljen na to da se godišnje u Fojnici na kladionice potroši oko 23 miliona KM što u gradu koji ima deset hiljada punoljetnih stanovnika predstavlja godišnju potrošnju od 2.300 KM po glavi stanovnika. Da se malo, matematički, umiješamo: ispada da svaki stanovnik Fojnice uplati 6,30 KM na listiće sa kojih se smiješe dobici. Od Urala do Čilea, i od Alaske do Adelaidea igra globalna svjetska ponuda, a (bošnjački) narod u Fojnici to tako rado dočekuje i igra se. Doduše, niko od prisutnih, barem da je nama poznato, nije ukalkulirao ono što je, svakako, trebalo. Fojnica ima veliku banju, rehabilitacijski centar, i veliki broj igrača kladionice dolazi iz reda nekadašnje radničke klase. Koju su zapale bijedne penzije, a sretnije i one koje imaju djecu u inostranstvu obasja tih desetak dana Fojnice. Tu im kladionica bude nada za dodatak na penziju – ako Atletico dobije u gostima, ili Monaco odigra neriješeno, eto i mogućnosti da se u banji ostane i koji dan više. Ni šejtan, dakle, nije crn kako ga piše efendija Pašalić, koji proziva državne institucije, ali čini se, nikako da ovariše da svi građani ne mogu raditi u državnim institucijama, iako to forsira ova vlast, te da ih je mnogo nezaposlenih u privatnom sektoru, baš zbog toga što je državna administracija tako glomazna i tako korumpirana. 

Što bi se reklo: ne idu bogati u kladionicu, nego sirotinja – raja, koja baš u Irskom dnevniku velikog njemačkog pisca Heinricha Bolla, više idu u kladaru, što je veća glad. Kad dijete pita majku – “mama, zašto opet nemamo ništa jesti?” – a majka odgovori – “otac je odnio zadnje penije u kladionicu!”, to je posljedica duboke krize. Iste one krize koju je generirao kler, koji danas na predavanjima “plače” nad sudbinom naroda. Oni su, naime, zastupali da je bitno da je nama Allah dao da prestane rat, a na slobodi će Gospodar svemirskih brodova, već “smisliti” neku caku. E, pa nema cake: što se tiče zapošljavanja u Fojnici, ne može se baš reći da tamo posla ima. Pogotovo za mlade. I po tome se ova varoš, u kojoj vikendice imaju i neke ugledne Sarajlije, ne razlikuje mnogo od ostatka ove zemlje. To što radi, radi, uglavnom, oko Reumala, hotela čija je glavnina napravljena u socijalizmu, i nije se bitno mijenjala zadnje tri decenije. Ono što je dograđeno, tek je manji dio.  

Predavanju je, dalje se veli, prisustvovao i načelnik općine Fojnica Sabahudin Klisura koji je predložio da se ovo predavanje održi u svakoj mjesnoj zajednici u Fojnici kako bi se podigla svijest o ovome zlu i danas, slobodno ćemo kazati, društvenom problemu broj jedan. 

Akcija - “svi u kladonice” – u ovoj je zemlji počela s poraćem u kojoj je klasi novobogataša dozvoljeno da bez velikih poreza “legalno” pljačka narod i državu. Od kladare su se obogatili veliki tajkuni, čija je obaveza bila da finansiraju stranke na vlasti. Ta ljubav nikada nije prekinuta, a problem nakaradne ljubavi je samo u tome što su tu zločinačku spregu jarma i kapitala – pod maskom slobodnih igara – finansirali siromašni građani Federacije BiH. Nije različito ni u Republici Srpskoj: šta se čude imami koji agitiraju protiv harama klađenja. Ne možeš zaglupljivati narod, stalno tražeći od njega da glasa uvijek za iste, a istovremeno od njega tražiti da bude moralan i socijalno svjestan. Jer, sve je to isti narod. Od Fojnice, do kladionice. 

Koeficijent da će se to promijeniti je nizak, oko 1,05.