Dvorište

Dragi prijatelju,

ko je već rekao da ljudi kad pišu pisma, obično pišu sebi. I ko još nije rekao da niko više ne piše pisma. Svakodnevno, svake minute odlaze milioni malih ikonica digitalnih papirnatih aviona i život i svijet zahvaljujući, ili uprkos njima, izgledaju sve brži. A brži su onoliko koliko čovjek osjeti da je kraj blizu. No, nećemo o tome.

Doselio sam, kako si vjerovatno čuo, u naš stari kraj. U tvoje dvorište. Ono je isto, samo puno manje nego kad su ga pretrčavali naši mali koraci u jurnjavi za loptom. Ujutro se čuje pjev ptica, nikad ga nisam čuo prije, valjda od dječje graje. Sada se niko ne igra na krovu garaža, obraslo je travom, a štanga za klofanje ćilima, prvi veliki gol u koji smo šutirali, je tako mala. Prečka, greda iz Sportskih joj baš stoji nisko, sad mi izgleda da mi nikad ne bi dao gol, a onako si me bušio kad smo bili djeca.

Uvijek si bio spretniji u igri, nekako lakši, ja sam bio malo sporiji i tromiji, pa sam morao nadoknaditi ‘damar’ - tehnikom. Kad sam, konačno, igrao bolje lopte od tebe, to više nije bilo važno, otišli smo studirati, ti - tehniku, ja – humanistiku, i svako je, konačno, dobio ono što je želio. Tako je moglo izgledati: iznad prozora tvoje sobe, one u kojoj su uredno stajali svi Alan Fordovi pada kandelabersko svjetlo, postavljena su novu veliku svjetiljku, a ponekad u njoj zamišljam sjenku one Vegas gitare na kojoj smo skidali Film i Idole. Mene je upisalo na klavir, a tebe na gitaru, ja sam izdržao do kraja muzičke, ti si pobjegao brzo, ali si me prve akorde na gitari naučio upravo ti.

Ispadne da je život, zapravo, obrtanje akorda.

Prezimena stanara na interfonu se i nisu sasvim mijenjala, jer ovo je ipak stari kraj: ima promjena, a nekoliko njih znam otprije. Znaju i oni mene, stara gospođa sa četvrtog čiji je sin otišao mlad, sišla je da se upoznamo. Vitalna je, mislim da ima oko osamdeset, svaki dan zalijeva cvijeće ispred ulaza, i time kao da pojačava onaj mir. Ispod mene je super tip, bivši košarkaš, sad već u dobrim tridesetim, super tip, i liječnica koju znam otprije, sjajna žena. Iznad je onaj veseli bračni par, koji je, mislim, i bio najbolji sa tvojom rahmetli majkom.

Gospođa me je vidjela jučer kako izlazim iz stana, bio sam okrenut leđima, sa šeširom, i nazvala me “kauboj Jimmy.” To je humor njihove generacije, njima je svaki kauboj Jimmy, a nama je svaki Jimmy – Stanić. Sve to bi moglo značiti da ću se dobro slagati s komšijama, ako me ne zamrze zbog glasne muzike kad raja ‘zaglave’ kod mene. Ali, ne brini, to se ionako dešava rijetko, kad vi “dijaspora” dođete, pa se razigraju anđeli i demoni prošlosti.

Ni u ‘tvom’, ni u ‘mom’ dvorištu, nema djece koja se igraju. To je, čini se, najjezivija činjenica. Zajedno nas je, mislim, bilo oko stotinjak, bili smo rivalske raje, ali smo se međusobno voljeli i poštovali. Sada je to, uglavnom, parking. 

Stvari po stanu polako dobijaju svoje mjesto, i svoje uloge. Stol u kuhinji koji smo razvlačili da bismo igrali stoni tenis za početak će poslužiti kao radni. Kad se povješaju slike po zidovima, prostor će, vjerujem, konačno postati ‘moj’, ali ni prije ga nisam doživljavao bitno drukčije. Većinu stvari iz starog stana sam ostavio tamo: ne zbog loših uspomena, nego zbog činjenice da je ovdje sve novo, Z. je ovo napravio baš “k’o sebi”, i sve izgleda spremno za novi početak. Koji na nekakvoj zamišljenoj kružnici kao da uvijek stoji blizu kraja.

U podrum još nisam ulazio, uzeo sam tlocrt i još danas sam mislio ugotoviti koja je šupa - naša. Ne mogu znati što je unutra, ali sigurno nešto ima. Ovo je grad neotvorenih sehara, koje polako treba početi raspakivati. To ću i napraviti, koliko budem znao.

Za ovaj put – toliko. Pisma ne smiju biti preduga, ispada da je idealna dužina pisma onolika kolika je novinska kolumna. Toliko dugo je trebalo da se savlada taj zanat, a ispada da je čovjek imao to u prstima, kad smo se dopisivali iz JNA, to su obično bile tri rukom napisane stranice, koje mjereno današnjim aršinima bivaju oko 800 riječi. Kako je to zakonito, da nigdje, ni u čemu ne možeš pobjeći od sebe, iako se prokletstvo ljudske prirode sastoji u tome da misli da je bolje negdje drugdje. Nadam se da si našao nešto mira, nakon što si napisao da si se, kad je otišao tvoj otac, osjetio kao da ti je majka umrla po drugi put. Nove žalosti kao da služe zato da podsjećaju na stare. Vjerujmo da je tako i s novim radostima.

Budi spokojan, koliko možeš. Nas smo dvojica uvijek bili toliko povezani da će sve ovdje biti tako kao da si ti tu. O tome kao da brine nekakav viši poredak stvari.

Pozdravljam te, bratski i iskreno.