Dijeta za (po)četnike

Neki dan na televiziji, hrvatskoj koju uredno gledam, pojavi se, kao duga poslije duge kiše, što kaže narodna pjesma, prilog o knjizi koja će u mojoj biblioteci zauzeti posebno mjesto. Od malih nogu, najviše sam volio rječnike, oni su ona vrsta knjiga bez kojih se ne može, sol u jelu onoga ko se bavi jezikom.  

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

No, ovo je stvarno highlight. Ali, u imbecilnosti. Riječ je, naime, o Hrvatsko-srpskom „objasnidbenom“ rječniku koji valjda ima učiniti objasnidbu, što bi trebalo da, valjda, objasni da su hrvatski i srpski različiti jezici. Autor je, naravno, univerzitetski profesor, jer tolike katedre i zvanja prosto nije moguće odbraniti zdravorazumskom argumentacijom, nego majstori sjednu i popločaju ludilom zvanje akademskog jezikoslovca. Tako je izvjesni Marko Samardžija poduzeo objasnidbenu misiju i ko zna koliko godina svog života (za koji ne znamo kakav je bio, ali je očigledno da je falilo malo bistrine) utrošio da nam objasni – neobjasnidbeno. Naravno, da kao i kod brata jezikoslovca Bošnjaka Dževada Jahića pod slovom „č“ kao jedan od glavnih leksema, ne kriju ni čvorak, ni čaša, ni čaršaf ni Čubura, čak ni čabar, nego, naravski – četnik. 

Kamera je brzo zašvenkala, ali starom poznavaocu balkanskih patologija nije promakao pop Momčilo Đujić, komandant Dinarske divizije, neka vrsta folk zvijezde među neprijateljima iz Drugog svjetskog rata, kojima je u Srbiji priznat status kao i partizanima. Što je otprilike ekvivalent tome da Bobanu i Francetiću posthumno uručite zlatnu značku Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH za unapređenje nogometa na području Federacije BiH. Mislim, ako je istina da je u prošlom ratu Velibor Ostojića zajedno s Vojislavom Maksimovićem igrao duple pasove s muslimanskim glavama oko Foče – onda znate o čemu govorim. Čudna neka sorta, ti četnici i ustaše – fudbaleri. 

Moj prijatelj Guša mi je jedan od najbližih ljudi na planeti. Priča najnevjerovatnije priče na svijetu. Jednom mi je kazao da je u Londonu na nekim demonstracijama vidio crnca koji na demonstracijama za povratak kralja i monarhije u Srbiju nosi – kokardu. Već sam umirao od šege znajući njegov smisao za lavore, a on me je nastavio uvjeravati. 

„Nisi normalan, znaš kakvi su to tamo, ti ljotićevci i nedićevci, to je spremno na sve. Dali crncu 5 funti da bude četnik, eto.“ 

Sve, dakle, može iako se do kraja ne može vjerovati Gušinim lavorima – oni i ne služe da bi im se vjerovalo, nego da zabave sugovornika – pa bi i objasnidbeni rječnik mogao biti vrlo zabavno štivo, samo da je njegov autor tome pristupio s prave strane, dakle, zajebantske, a ne da je insistirao na akademskom utemeljenju svojih budalaština. Jer, ako pojam u rječniku glasi (a fakat, ima) – četnička gibanica, i uz nju objašnjenje da je to pita s porilukom (prasom, što kažemo mi Hercegovci, ili prazilukom kako kažu Srbijanci), onda je u tom pravcu trebalo ići i dalje. Profesor Samardžija je mogao navesti neke od prehrambenih navika prema kojima se odmah vidi razlika između hrvatskog i srpskog jezika. Leksički se, recimo, mogao obraditi četnik – vegeterijanac, jer pita sa porilukom upravo implicira da su Savo Derikonja ili Božo Bjelica krijući se u planinama Istočne Bosne i Hercegovine uredno kontrolirali holesterol i trigliceride i po selima krali samo blitvu i salatu, a ne ovce, goveda i krmad. 

I pita tako major Đurišić svoga podređenog, recimo Jezdimira Dangića: 

- Vojvodo, kakav je danas plen? 

A Jezda ponosno odgovara: 

- Gospodine majore, danas smo zarobili po pedeset kila praziluka i salate, dva šlepera spanaća, i tristo kila bezglutenskog brašna. 

- A slatko? 

- Četrest tegli džema od aronije, a ima i poklon za vas? 

- E, đavo si Dangiću, lebac ti se ogadio. Šta ima tu. 

- Rakijče od afričke šljive, sad seljaci ispekli dole oko Jabuke, još se puši. 

- Ma, bravo Dangiću, zadovoljno će Gorski car Pavle Đurišić. I ode u pećinu na nastavi sa LCHF dijetom. 

Dakle, prema ovoj vrsti leksikona pojedinačno bi mogli biti obrađeni i četnici – hipsteri. Što i nije teško jer imaju bradu. Osim toga, tu su metročetnici u uskim uniformama i obrijani "svugde, osim gde se ne sme". Njihove navike mogu biti opisane u posebnim jedinicama, pa da se sve odmah zna: Dražin odrezak bi bio inačica čuvenog zagrebačkog odreska što ga se ima kupiti u svim trgovačkim centrima u Lijepoj našoj, dok se kod nas ta stvar najčešće yove – Alipašin odrezak. U Travniku je – travnički, u Fojnici – fojnički, a u Ulcinju – Skenderbegov. Radi se, naravno, o šnicli smotanoj i pohovanoj, s nadjevom od sira i suhog mesa, koju smo upoznali kao Karađorđevu, dok su ga duhovitija raja prozvala VEP, zbog mašine koja se prije rata reklamirala kao rješenje za sve oblike erektivne disfunkcije. 

Koliko je samo mogućnosti da se dokaže kako su to različiti jezici, samo kad bi postojala stvarna potreba za tim. Tamo gdje ne treba prevodilac treba tražiti kako poboljšati jezik, kako napraviti  njegovu bolju standardizaciju i kako ga raširiti da govori što veći broj ljudi. Ma kako se taj jezik zvao. Ali, jok. Jezički „autoriteti“ trude se da što više objasnidbeno zapišaju svoj prostor, i, poput Ivana Klajna nas uče  kako bosanski jezik ne može postojati, ili poput Samardžije, da četnici nisu jeli prasiće, nego – prasu.