Čobanija, europski prvak brze hrane

- Što vi stalno pišete crno i negativno? K’o da narodu nije dosta loših vijesti, pa ih vi još dublje zakucavate. Napišite, brate, i nekad nešto lijepo, nego samo ovo politika, korupcija, krađa, nepotizam…

Fakat, svijet je toliko otiš’o dovraga, da ovo malo dunjalučkog vremena što mu je preostalo, insan ako ikako može, treba provesti u uživanju: kad saberem sve loše vijesti iz prošle sedmice komotno mogu ispuniti crnu hroniku u Avazu (prošireno izdanje na osam strana), i još pride da ostane nešto i za naprijed. Ali, nema od toga ništa. Okrenimo se lijepim stvarima.

Forumi su u posljednje vrijeme puni preporuka i tipova – gdje je najbolje ovo, a gdje ono, gdje se može pojesti najbolja zeljanica (“Gro omladine ionako potcjenjuje tikvenicu”, što reče Tula, gigant sarajevske muzičke scene), kuda treba otići za najbolji hamburger, a gdje se krije tajna, recimo, klepa. To je praktično, a u ekspanziji silne kulinarske ponude koja nas bombardira sa svih strana, čovjek se jedva umije i snaći. Zato je ispalo dobro da se u jednoj stvorio poguzlijski korpus, odgovorno tvrdim, jedan od najjačih u Europi. Pogađate, riječ je o ulici Čobanija, tački koju zaposjedaju mnogobrojni turisti, a ni domaćini, što bi se starinski reklo, ne ostaju ravnodušni.

Tako je i drugdje: nekada, niste mogli reći da ste bili u Zagrebu ili Beogradu ako niste spucali sendvič u Pingvinu ili pljeskavicu kod Lokija. Ljubljanski Nobel burek odavno je zastupljen u svim vodičima i turističkim where to go materijalima, u Londonu vam je valjalo hodočastiti na Bagel Factory na stanici Waterloo, ili na kebab na Bayswateru. Legenda kaže da je prvi kebab serviran u pogači, kao sendvič, nastao na berlinskom Rosenthaleru, koji ionako izgleda kao malo veći (i neuništeni) Marijin Dvor, a na briselskim tačkama kao što su St. Catherine ili Parvis de St. Gilles, s kamion-restorana se nude razne đakonije od Azije do Meksika.

Nekada skoro da je važilo nepisano pravilo da je fast-food bolji što je nezdraviji. Sarajevo je tu itekako imalo šta pokazati: izbor gumenih haribo pljeskavica, bio je izrazito jak, malo prije, i odmah poslije rata – naročito u kasnim noćnim satima - ukazivali su se najrazličitiji oblici, za koje nije bilo ni frka ako vam iz peciva ispadnu na ulicu, jer su, poput teniske loptice, imali mogućnost odskakanja od beton i vraćanja u kiflu. Znalo je biti i ćevapa s kostima, a gumeno nandžarasto pile u Koševu i skočko junk hambać pored studentskih domova bili su evergreeni scene ulične hrane. A onda je valjalo uhvatiti svjetske trendove.   

Tako je ispalo i s Čobanijom. Prije desetak godina u toj ulici (ni)su radili frizerski salon i buregdžinica za koju bi najtačnije ime bilo Depresija , jer bi se čovjeku nakon frtalja pite obično malo stužilo. Prvo je nikao kebab , pileći, a pored njega falafel, magične kuglice od leblebija i ostalih začina. Kebab je svakako osnovni proizvod, jer naš čovjek vjeruje uglavnom u meso (makar i leteće), i u ono što vidi. (A vidio je , objektivno, malo). Malo poslije toga postavljen je i novi hit ovog vremena, wok s nogu, iz kojeg izlaze nudle, riža i prilog, po sistemu “vruć u ruku”. Ako idući od Dva ribara prođete te dvije zamke, dočekuje vas hamburger, ponajbolji u gradu, i hot dog, kojem objektivno nešto fali. Ili je ostatak ponude toliko jak da viršla ne može ništa šnicli. Makar i faširanoj. Prije nekoliko dana umjesto male pečatoreznice, u magični voz uključen je – umjesto stare pečatoreznice – i mini objekt u kojem se prodaju mantije. Jer, gdje će takva ulica bez pite? Doduše, mantije su sandžačka izvedba buredžika, jednako ukusna, i rađena prema receptu starih majstora iz Novog Pazara. Svijet gastronomske transverzale u jednoj ulici: Bejrut – Istanbul – New York – New Pazar. Majstorija.  

S druge strane ulice, ne stanuju djevojčice, kako kaže pjesma, nego ima i pizza, čiji sadržaj možete miksati na licu mjesta (ima i s Nutellom, tempirana bomba). A pored su sasvim pristojne palačinke s dvadesetak vrsta namaza, slatke kreme i espresso kafa. Sve u svemu, današnja ulica Čobanija je gastronomski dribbling na maramici, bolji od pariskog Maraisa ili dijelova istanbulskog Taksima. Začinjena jednom bankom, trgovinom second hand robe i dvjema kladionicama, ona je danas prvorazredan urbani pejsaž, za one koji prolaze, i za one koji su tu. Jer, ionako svi prolazimo. Pa, barem da nismo gladni. A red je, taman malo pred post, i zabilježiti.

Pa, prijatno u Čobaniji. Ulica je, da ne bude zabune, dobila ime po džamiji koju je 1562. godine podigao Čoban Hasan vojvoda. Sigurno, ne sluteći da će “njegova” ulica postati europski prvak brze hrane.