Balada za Nedima T.

Raduj se, Bosno i Hercegovino pobjedi nad Slovačkom i golu Izeta Hajrovića. Kad već nemaš čemu drugome. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Svaka generacija traži svoj put prema nebu, a onda, nakon što život nanese razne brodolome, uskraćena za neke koji odu ranije, ostane na zemlji i ipak je prihvati za svoje životno stanište, nemajući drugog izbora.

Tako je, nekako (bilo), i s našom generacijom. Odrastanje u raspadajućoj, ali u jednom smislu sretnoj zemlji u kojoj je pored ideologije “radničkog samoupravljanja” bilo prostora za knjige, sport, film, strip i rock and roll, u dobroj nas je mjeri odredilo i ostavilo potpuno nespremnim za vremena koja su dolazila.

Vremena u kojima je ubleha nacionalnog identiteta poslužila kao sinonim za pljačku. Svaki je identitet konstrukt, odnosno zbir različitih genetskih, kulturoloških i socijalnih obrazaca koji na kraju daje onaj rezultat s kojeg se krenulo od početka – čovjeka. S manama i vrlinama, s tisuću onih detalja koji odvajaju jednog od drugog i čine to da nekoga u životu volite više, nekoga manje, a da vas za nekoga ili nešto, uglavnom nije briga.

Svi smo stranci

U svim tim nesrećama u zadnjih dvadesetak godina, jedna sreća je u slučaju onoga što ovo piše bila konstanta. Niko od ljudi do kojih mi je zaista bilo stalo – osim, valjda, jednog izuzetka - koje sam smatrao prijateljima nije postao nacionalist. U onom smislu u kojem bi krv jednog naroda smatrao boljom i “plemenitijom”, ili bi “za svoje” bio spreman zatvarati, ili uništavati ljude druge vjere ili nacije. Zato sam negdje ponosan, ali i tužan: kad gledam fotografije svog razreda iz osnovne ili srednje škole, ili u vječnosti zamrznute detalje s ekskurzija i ljetovanja, na prste jedne ruke mogu prebrojati one koji su ovdje, koji ne žive negdje stotinama ili hiljadama kilometara daleko odavde. No, s te strane, ipak, mogu biti sretan čovjek. To što su u Sydneyu, Bratislavi, Londonu, Kairu ili Chicagu, ne čini ih ništa manje prijateljima, Sarajlijama, Bosancima… Uvijek su, negdje tu, baš kao što nisam siguran da ne bi bili jednako daleko da živimo u istome gradu.

On, Nedim, živi u Zagrebu. Iako su odluke ono što odvaja čovjeka od ostalih živih bića, život često odrede slučajnosti. I dok su snovi nekih od nas bili disperzivni i vječito u nekoj magli – ja se i dan danas često upitam otkud ja na ovom svijetu, postoji li razlog i šta je tačno to poslanje koje bi, eventualno, trebalo ispuniti u ovom prelaznom periodu između kapi i kapi – njegov je san bio konkretan. Uvijek sa “Sportskim novostima” u rukama, najbolje je razmišljao i (rijetko) pisao o tome od svih nas, i planirao da kupi prava za World Soccer na našem jeziku, “i sve vas šaljem da pišete o fudbalu, na razne strane, a ja čitam, uživam i gledam utakmice.”

Dječak s novinama pod pazuhom

Mladalački su snovi tigar od papira, i ljudima koji stoje čvrsto na zemlji izgledaju glupavi i dosadni, ali meni je Nedimov san izgledao najlegitimniji od svih nas. Jer, šta ima bolje od lutanja po svijetu, otkrivanja novih mjesta, sjedenja i beskrajnog “analiziranja” putanje lopte po zelenom travnjaku, i sreće da si još i plaćen za to. Ali, eto, te sreće nije bilo, barem ne u tom obliku, i on je postao odvjetnik, ali u duši ostao onaj isti dječak s novinama u ruci, zaljubljen u igru između dva gola i inteligentan kako samo može biti asfaltsko dijete kojem bog nije dao talent da igra neku igru, ali jeste dar da zna “sve o njoj.” Bio je jedini u raji koji je pored mene navijao za “Velež” i zajedno smo proslavili ono malo uspjeha i ono puno poraza što nam je donosio klub s crvenom zvijezdom petokrakom na lijevoj strani grudi.  

S početka rata našao se tamo, gdje je često odlazio, kod majčine rodbine, i nastavio ići na utakmice. Slijedeći nepogrešivi pjesnički instinkt, i ne želeći izdati svoju biografiju, nije izabrao Dinamo ili Hajduk. I dan danas putuje na utakmice – u Tursku, Skopje, London ili Berlin – i ukoliko imate sreću da ga poznajete, možete ga pitati sve o nogometu, taktici, triviji i utakmici, i kroz par sekundi dobiti perfektan odgovor.

Preksinoć je Izet Hajrović na sjeverni gol uputio onu bombu koja će novim generacijama biti ono što je generaciji naših predaka bio gol Josipa Katalinskog na Wald stadionu u Frankfurtu 13. februara 1974, a našoj generaciji gol Nenada Radanovića na Poljudu kojim je Jugoslavija otišla na Evropsko prvenstvo u Francuskoj 1984.

Nebo i katarza

Stajao sam na južnoj tribini stadiona u Žilini, umoran od puta i iznerviran izvjesnošću da navijam reprezentaciju kojoj je baraž sudbina, a neriješene utakmice usud, prva stvar na koju sam pomislio bila je da nikada ne možeš biti siguran u vlastitu misao, niti u identitet, niti u bilo što što ima veze sa ovozemaljskim aksiomima. Kako je Ministarstvo Gospodara vasione za nogomet namjestilo da mali Švajcarac porijeklom iz Sandžaka kao nekada Bonhof ili danas Gareth Bale raspali lijevom nakon samo petnaestak sekundi na terenu i za jedan trenutak okrene raspoloženje cijele jedne nacije, koja će, s pravom, slaviti ovaj gol koji nam je najvjerovatnije omogućio put u Brazil!? Onda je u tih petnaestak minuta kroz glavu ispod naoblačenog slovačkog neba izgledalo kao vječnost, onda je sudija odsvirao kraj, i onda se dogodilo nešto veličanstveno.

Kapiten Slovačke Martin Škrtel poveo je svoju ekipu ukrug oko stadiona i pljeskao uzdignutih ruku, kako navijačima gostiju koji su okupirali Žilinu, tako i svojoj ekipi koja se, iako s minimalnim izgledima za plasman dalje, borila da joj niko ništa ne može zamjeriti.  To je izgledalo tako moćno, tako  iskreno i tako pravedno, baš kao priča Nedima T. koji je prije sad već tridesetak godina kad smo počeli pušiti prve cigarete, objasnio zašto se zaljubio u škotski fudbal. Rekao je, doslovno: “Hu, gled’o sam utakmicu Aberdeen – Celtic, Aberdeen puno bolji, Celtic igr’o bunker, ali na kraju čitav stadion plješće, i domaći i gostujući igrači, i publika. Da mi je, vala, to jednom doživit’ kod nas, da znam za šta živim.” Taj je momenat, eto, valjalo čekati trideset godina, ali došao je. Na malom stadionu u Žilini, gdje je mala Bosna i Hercegovina položila sve ispite. Navijači bez ijednog incidenta, igrači kao u transu i taj dodir neba, tako potreban kad je sport u pitanju. 

Ima u filmu Trainspotting, priči o propasti jedne generacije u Škotskoj zbog heroina, (najmanje) jedna fantastična scena. Ali, najbolju repliku, nakon prvog pravog seksualnog vrhunca kaže glavni junak Mark Renton:

“Huuuu, nisam se osjećao ovako otkad je Archie Gemill dao gol Holandiji na Svjetskom prvenstvu 1978.” Sve što se sada može reći jeste upravo to. Taj gol je bio ravan orgazmu, i dobro je da se slavio duboko u noć, i da će ga se spominjati još decenijama nakon što je postignut.

Ono što nije dobro, možda sada ne treba spominjati, ali jedan gol ne može promijeniti sudbinu jedne nacije, zacijelo ni jedne reprezentacije, ali je dobro da je tu, da će obilježiti cijelu jednu generaciju, i da će se priče o njemu prenositi s koljena na koljeno, sa sve novim detaljima kojima se podvlači i povećava mitski karakter toga događaja.

Ali, ono što je zaista bila katarza, to je onih nekoliko minuta poslije utakmice, poetska Pravda za sve one koji sanjaju. Balada za Nedima T.