Uloga Austrije u Hitlerovoj Njemačkoj

Sedamdeset i pet godina nakon "pripajanja" Hitlerovoj Njemačkoj, Austrija se suočava sa suodgovornošću za nacističke zločine. To je utoliko važno, što i tamo postoji tendencija povlačenje krajnje crte, piše Dw.de.

Jedanaestog marta 1938., 19:47 sati: Kurt Schuschnigg održava svoj posljednji govor kao austrijski savezni kancelar. "Neka bog čuva Austriju", bile su njegove posljednje riječi u tome govoru. Hitler je ucijenio Austriju: ili će se vlada povući ili će njemačke trupe napasti Austriju. Austrijski predsjednik Miklas i kancelar Schuschnigg su znali da je otpor bio uzaludan.

Naredni dan, 12. marta 1938., obilježio je kraj države Austrije. U osam sati ujutro su trupe njemačkog Wehrmachta umarširale u Austriju (naslovna fotografija). Kratko prije 16 sati je automobil Adolfa Hitlera stigao u Braunau na Innu, gradić u kojemu je rođen 1889. godine. Nije bilo otpora, ali je zato bilo oduševljenog klicanja.

Dobrovoljno, prisilno dobrovoljno ili na silu?

Pitanja, koja od kraja Drugog svjetskog rata zaokupljaju istoričare, političare i društvo u, ali i izvan Austrije su: Je li takozvano "pripajanje" Austrije, integracija te alpske republike u njemački Reich, bilo dobrovoljno ili prisilno? Je li Austrija bila žrtva ili sukrivac?

Ari Rath, rođeni Bečanin židovske vjeroispovijesti, tada je imao 13 godina. Još se dobro sjeća 12. marta 1938.: "Moj brat i ja smo išli u posjet baki. Htjeli smo vidjeti je li sve u redu. Očekivali smo da će na kućama visjeti zastave s kukastim križevima. Ono što nas je međutim šokiralo je da je i cijela bečka policija nosila poveze na rukavima s kukastim križevima. To je sigurno bilo pripremljeno." I to jeste bilo pripremljeno, bez sumnje.

Mjesec dana prije toga je Hitler austrijskom kancelaru Schuschniggu u Bavarskoj diktirao sporazum prema kojemu je Hitlerov podanik Seyß-Inquart postao austrijski ministar unutrašnjih poslova i time dobio kontrolu nad policijom. Osim toga, Hitler je iznudio i ukidanje dotad u Austriji važeće zabrane njegove stranke NSDAP. Time je otvoren put za pripremu "pripajanja" iznutra, jer austrijski nacionalsocijalisti su u tom trenutku već odavno bili zaposjeli pozicije u izvršnoj vlasti i javnoj upravi.

Klicanje Hitleru u Beču

Govor Adolfa Hitlera 1938. na Heldenplatzu u Beču, foto: Getty Images

Dan nakon ulaska Wehrmachta u Austriju, 13. marta 1938., u službenom listu Reicha u Berlinu je objavljen "Zakon o ponovnom ujedinjenju Austrije s Njemačkim Reichom", kojega je potpisao Führer i kancelar Reicha Adolf Hitler. Dva dana kasnije ga je 250.000 ljudi dočekalo s klicanjem na Trgu heroja (Heldenplatz) u Beču. Sa svojim uobičajeno prodornim glasom se Hitler zaklinjao na njemačko-austrijsku sudbinsku zajednicu, zajedničku istoriju i misiju. Zajedničkog neprijatelja je Hitler smjestio u komunistički istok, a posljednja rečenica se izgubila u glasnom i minutama dugom pljesku: "Kao Führer i kancelar njemačke nacije i Reicha, javljam ispred povijesti ulazak moje domovine u Njemački Reich".  

O ulasku austrijske države u Treći Reich nije glasovao parlament, već austrijski narod. 10. aprila se 99,7 posto Austrijanaca s pravom glasa izjasnilo za pripajanje - rezultat koji je nastao na tipični nacionalsocijalistički način, i to utjecanjem na ljude, propagandom i terorom. Ne treba međutim zaboraviti ni da se austrijski patriotizam nakon raspada habsburškog imperija bio slabo razvio te je zato postojala želja u narodu za pripajanjem Njemačkom Reichu.

Geneza teze o žrtvi

Još tokom Drugog svjetskog rata su se Saveznici bavili ulogom Austrije u vrijeme nacizma. U oktobru 1943. su se na sastanku u Moskvi susreli ministri vanjskih poslova SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a (Sovjetskog saveza). Objavili su takozvanu Moskovsku deklaraciju u kojoj se navodi: "Austrija je prva slobodna zemlja, koja je postala žrtva Hitlerovske agresije...". Taj odlomak je činio temelj "teze o žrtvi" te je nakon rata postalo osnovnim načelom austrijske države.

"Za austrijsku konstrukciju identiteta je guranje cjelokupnog bremena i odgovornosti na kasniju Saveznu republiku Njemačku bilo važna pomoćna štaka kako bi se moglo razviti samostalnu nacionalnu svijest", kaže Oliver Rathkolb, profesor za suvremenu povijest pri Sveučilištu u Beču.

Oproštaj od udobne uloge žrtve

Nacistički zvaničnik drži govor tokom parade nacista, foto: AFP

Ta perspektiva se počela mijenjati od kasnih 1970-ih godina. Među austrijskim istoričarima od tada vlada konsenzus da su postojale snažne tendencije za pripajanje s Njemačkom unutar same Austrije. Osim toga, postojao je i visoki stepen saradnje s nacistima, navodi Rathkolb. "O dijelom brutalnim ispadima protiv Židovki i Židova nakon pripajanja je već dosta publicirano. Ono što se promijenilo je javno mišljenje o 'pripajanju'."

Rathkolb tu prije svega misli na stav političkih elita, s izuzetkom desničarske stranke FPÖ, kako naglašava. Ta Slobodarska stranka Austrije je u prošlosti u središtu pozornosti bila zbog rasističkih, homofobnih i antiislamskih izjava.

Nova generacija i nove-stare diskusije o povijesti

Ono što Olivera Rathkolba brine su posljednje ankete iz Austrije i Njemačke. One doduše pokazuju da postoji kritični pogled na nacionalsocijalizam i antisemitizam, "ali u objema državama postoji jaka tendencija povlačenja crte ispod svega među mlađim generacijama", naglašava Rathkolb. On iz toga zaključuje da bi se istorija svakih deset godina trebala nanovo staviti na dnevni red za diskusiju kako bi je nove generacije poznavale. Stoga je 75. godišnjica "pripajanja" Austrije Trećem Reichu dobar povod kako bi se još jednom povela javna diskusija o ulozi Austrije te spriječilo ponovno pojavljivanje doktrine o žrtvi nacista.

Ari Rath je duboko uvjeren da će Austrija ovaj 12. mart 2013. časno obilježiti. Sa svojom domovinom, kojoj je s 13 godina okrenuo leđa i odselio u Palestinu, je u međuvremenu pomiren. "Dugo mi je trebalo da budem spreman da ponovno prihvatim austrijsko državljanstvo." Sada, 75 godina kasnije, Ari Rath ponovno ima "jedan kofer u Beču".