Separatistički val na Starom kontinentu aktivan u više regija

Sada su sve oči europske javnosti uprte ka raspletu tog čina koji bi mogao podstaknuti val separatističkih ideja u Europi s obzirom da brojne pokrajinske vlasti u zemljama Starog kontinenta sanjaju san o nezavisnosti.

Europa je tokom svoje duge prošlosti bila poprište brojnih historijskih procesa, ratova, reformi, imperija i katastrofa, a savremeno doba koje karakteriziraju brzi historijski tokovi Europi je donijelo nove potencijale za drastične promjene u političkom smislu.

Iako su španske vlasti zabranile održavanje referenduma u Kataloniji, u nedjelju je 42 posto Katalonaca glasalo i više od 90 posto njih izjasnilo se da žele da Katalonija bude nezavisna republika.

U Kataloniji je danas stupio generalni štrajk tokom kojeg Katalonci traže implementaciju referendumskog “da“ i osuđuju nasilje španske policije koja je pri pokušaju sprječavanja glasanja povrijedila blizu hiljadu građana.

Bez obzira na rasplet i ishod, katalonski referendum je na dnevni red u Europi ponovo vratio separatističke ideje u više od 20 regija, koje opravdano ili ne iz različitih, političkih, pravnih, historijskih ili ekonomskih razloga zagovaraju sticanje nezavisnosti.

Najglasniji separatistički glasovi dolaze iz Velike Britanije, Španije, Belgije, Italije, ali i s Balkana

San o nezavisnosti Škotske odgođen za neko drugo vrijeme

Većina, tačnije 55 posto građana Škotske se u septembru 2014. godine na referendumu izjasnilo 'protiv' nezavisnosti i tako ostvarenje tog sna separatističkih krugova odložilo za neko drugo vrijeme.

Ideja o političkoj i ekonomskoj nezavisnosti Škotske datira još iz XVII stoljeća. Tokom proteklih vjekova u toj zemlji su uvijek postojali krugovi koji su zagovarali secesiju od Kraljevstva. Od 1999. godine Škotska je dobila regionalni parlament, a na izborima 2011. godine većinu u parlamentu je osvojila Škotska nacionalna partija (SNP) i intenzivirala rasprave i zahtjev za nezavisnost.

Britanske i škotske vlasti su 15. oktobra 2012. godine potpisale Edinburški sporazum u kojem je najavljen referendum u Škotskoj.

Odlukom tadašnjeg britanskog premijera, koji je porijeklom iz Škotske, Tonyja Blaira 1998. godine je donesena odluka o osnivanju škotskog regionalnog parlamenta. Taj dom je dobio autonomiju u brojnim oblastima, poput obrazovanja, zdravstva, poljoprivrede i umjetnosti, ali nadležnost za poresku politiku je zadržao britanski parlament.

Ishod održanog referenduma je donio olakšicu u Kraljevstvu, koje je strahovalo da bi moglo izgubiti trećinu teritorije i pet miliona stanovnika.

Ideja o nezavisnosti postoji i u Walesu

Separatistički krugovi u Škotskoj jesu najglasniji u Velikoj Britaniji, ali nisu i jedini koji zagovaraju odcjepljenje od Kraljevstva.

Wales se nalazi na zapadu Britanije i ima tri miliona stanovnika, među kojima postoje grupe koje nameću rasprave o nezavisnosti Walesa.

Britanski mediji tvrde da te velške grupe ne predstavljaju više od 15 posto građana i da njihovi zahtjevi nisu utemeljeni, te navode da nema nikakvih naznaka referendumu.

Baskija još sanja san o odvajanju od Španije

Španiju čini 17 pokrajina, a separatističke ideje datiraju daleko u historiju. Katalonija već decenijama uvijek potencira svoju distinkciju od ostatka Španije, ali zahtjevi za nezavisnost su intenzivni i u Baskiji.

Sjeveroistočna španska pokrajina Baskija je u međunarodnim okvirima najpoznatija španska regija po borbi za nezavisnost. Prema Ustavu Španije, Baskija ima najviši stepen autonomije i riječ je o najstarijoj europskoj zajednici. Iako se ideja nezavisnosti pojavila 1961. godine iz redova organizacije ETA, a sve ukazuje da je separatistička ideja duboko ugrađena u političko tijelo te pokrajine.

Organizacija ETA je proteklih više od šest decenija vršila terorističke napade i odgovorna je za smrt više od 850 osoba. Nakon što je uvrštena na listu terorističkih organizacije Europske unije, ETA je krajem 2011. godine proglasila okončanje oružanih aktivnosti i pokrajinu uvela u mirne procese.

S druge strane, politički pokret 'Iziquireda abertzale', koji podržava ETA-u i iz kojeg su nastale ljevičarske partije Bildu, Sorto i Amaiur je postala druga po jačini politička opcija u Baskiji.

Baskijske vlasti pomno prate razvoj situacije u Kataloniji, ali jasno su opredijeljene da njihov slučaj bude riješen na drugačiji način. Baskijska nacionalna partija (PNV) je nakon pobjede na pokrajinskim izborima 2012. godine je najavila da će prioriteti pokrajinske vlasti biti borba protiv ekonomske krize i nastavak mirovnog procesa, a pitanje o nezavisnosti su odložili za godine koje dolaze.

Šef baskijske vlasti u periodu 1999.- 2009. godine Juan Jose Ibarretxe je pokrajinskom parlamentu predao tzv. 'Ibarretxeov plan' o nezavisnosti Baskije. Plan je krajem 2004. godine usvojen u tom domu, ali je u februaru 2005. godine poništen u španskom parlamentu. Pomenuti dokument je predviđao novi status Baskije i pravo tamošnjeg stanovništva na samoopredjeljenje.

U Baskiji živi blizu 2,2 miliona stanovnika. Nezaposlenost je 16 posto, a nacionalni dohodak po stanovniku je 31.000 eura.

Nekoliko regija u Italiji želi nezavisnost

Italijanska regija Veneto je jedna od najbogatijih italijanskih regija sa glavnim gradom Venecijom, a riječ je o regiji koja je najglasnija u zahtjevu za nezavisnost i odvajanje od Italije. U martu ove godine je održan i nepravosnažni referendum o tom pitanju, koji je pokazao da 89 posto građana podržava ideju o nezavisnosti.

Veneto se nalazi na prostorima nekadašnje Mletačke republike i najrazvijenija je regija Italije, odakle i proizilaze sve češće rasprave o njenoj nezavisnosti.

Nakon vladavine francuskog cara Napoleona Bonapartea, Veneto je 1866. godine ušla u sastav Italije. I susjedna regija Trentino - Južni Tirol poprište je čestih rasprava o ideji odvajanja od Italije.

Za razliku od Veneta, koji ideju nezavisnosti zasniva na ekonomskim osnovama, regija Trentino - Južni Tirol svoje razloge za nezavisnost pravda etničkom specifičnošću. Uporedo sa italijanskim, čak 70 posto stanovnika regije govori njemački jezik. Italijanski se govori u Trentinu, a njemački u Južnom Tirolu.

Riječ je o regiji koju je Italija tokom Prvog svjetskog rata okupirala, a koja je do tad bila dijelom Austrije. Tamošnji separatistički lideri naglašavaju da nisu Italijani i da žele biti ili nezavisna zemlje ili se vratiti u sastav Austrije.

Italija broji 20 regija, a nerijetko zahtjevi za nezavisnost dolaze i iz Sardinije, Sicilije, Val d'Aoste i Fruilije.

Ustav Italije ne omogućava da narodi regija odlučuju o pitanjima svoje političke budućnosti.

Belgijska regija Flamanija ne želi dijeliti svoja bogatstva

Belgija je federalna država, a u najbogatijoj njenoj regiji Flamaniji svi stanovnici žele veći stepen nezavisnosti. Posljednja istraživanja javnog mnijenja i izborni rezultati pokazuju da 60 posto Flamanaca želi jačanje autonomije regije, a da 40 posto njih podržava političke partije koje zagovaraju nezavisnost te regije.

Nacionalni dohodak po stanovniku u Flamaniji iznosi 34.000 eura, a nezaposlenost je pet posto. Zvanični jezik je flamanski. Poređenja radi, nacionalni dohodak u Valoniji, regiji francuskog govornog područja, je 25.000 eura, a nezaposlenost veća od 11 posto.

Uporedo sa ekonomskim i historijskih pitanjima, izvor separatističkih ideja su i stalni jezički sporovi u Belgiji, koja za svoju cjelovitost najviše duguje dvojezičnoj regiji Brisela. Ni Flamanci, ni Valonci se ne žele odreći Brisela, s obzirom da se radi i sjedištu Europske unije i NATO-a i da je strateški važan centar u svijetu. Sve ideje o nezavisnosti se upravo završe na bezizlaznim raspravama o pitanju 'čiji je Brisel''.

Svaki izbori u Belgiji kao po pravilu završe burnim rasparavama o nezavisnosti regija. Belgija je i vlasnica neslavnog političkog rekorda da je nakon izbora 2010. godine bila 541 dan bez vlade.

Grenland na putu ka nezavisnosti

Grenland je najveći otok na zemlji i nalazi se između Atlanskog okeana i Sjevernog pola, a u političkom smislu je autonomna regija u sastavu Danske. Iako većinom prekriven ledenim masivima, na Grenlandu živi 57.000 stanovnika. Od 1775. godine Grenland je bio danska kolonija, a od 1975. godine ima status autonomne regije te zemlje.

Na referendumu 2008. godine 75 posto stanovnika Grenlanda se izjasnilo da podržava ideju da danska vlada regionalnoj preda sve ovlasti u 30 oblasti, među kojima su i policija, pravosuđe i obalska straža. Grenland je na tom referendumu dobio i ovlasti upravljanja bogatim izvorištima nafte i ruda, a vezanost za Dansku je ostala isključivo u oblasti vanjske politike i odbrane.

Grenland je referendumom 1982. godine napustio Europsku uniju.

I Napoleonova rodna gruda Korzika želi nezavisnost

Četvrti po veličini otok u Sredozemnom moru, francuska pokrajina Korzika se od 1960. godine bori za sticanje nezavisnosti.

Korzika je i rodno mjesto francuskog imperatora Napoleona, a nezavisnost je stekle 1735. godine, ali ju je izgubila Versailleskim sporazumom 1768. godine. Od tada je u sastavu Francuske i ima nešto više ovlasti od drugih regija te zemlje. Sastoji se iz dva departmana.

Na Korzici su i dalje aktivne različite organizacije koje se bore za nezavisnost. Šezdesetih godina prošlog vijeka su se te organizacije ujedinile u Front nacionalnog oslobađanja Korzike, koji je danas najglasniji borac za odvajanje Korzike od Francuske.

Nakon što su izveli niz napada na različite zgrade francuskih institucija, u aprilu 2014. su objavili da prekidaju oružane aktivnosti i da neće više djelovati mimo zakona. Iz Fronta poručuju da nisu odustali od ideje nezaviske Korzike, već da će tu borbu nastaviti na političkom poligonu.

Zamršena politička struktura izvor je separatističkih ideja na Balkanu

Balkanske zemlje, u prvom redu BiH, Srbija i Makedonija su poprište čestih separatističkih ideja i retorika različitih etničkih grupa i takve rasprave su često na dnevnom redu.

Zvaničnici iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, prvenstveno predsjednik Milorad Dodik već nekoliko godina prijeti kako će zakazati održavanje referenduma o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine.

Međutim, Ustav Bosne i Hercegovine sastavni je dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, poznatijeg pod nazivom Dejtonski mirovni sporazum, koji je parafiran 21. novembra 1995. godine u američkom gradu Dejtonu, a potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu. Tekst Ustava BiH predstavlja Aneks 4 usvojenog mirovnog sporazuma, a njime je Bosna i Hercegovina transformirana u složenu i decentraliziranu državnu tvorevinu s dva entiteta - Federacijom BiH i Republikom Srpskom.

To znači da je za bilo kakvu promjenu unutrašnjeg ustrojstva države Bosne i Hercegovine potrebno osigurati dvotrećinsku podršku Predstavničkog i većinu glasova Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Čak i kada bi se u Bosni i Hercegovini organizirao bilo kakav referendum, to podrazumijeva da bi on morao biti sproveden na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.

Smetnju težnjama rukovodstva RS-a predstavlja i Ured visokog predstavnika (OHR) koji je vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, a koji je stava da je teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine neupitan.

Predstavnici hrvatskog naroda su krajem marta 2011. osnovali Hrvatski narodni sabor u BiH od kada u okviru pregovora o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini insistiraju na uspostavi dvije izborne jedinice unutar bosnskohercegovačkog entiteta Federacija BiH za izbor članova Predsjedništva BiH. To se ocjenjuje kao početak uspostave trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini.

Kosovo je jednostrano proglasilo otcjepljenje od Srbije i proglasilo nezavisnost 2008. godine, a separatistička retorika nikada nije stišana. Dok kosovski Albanci smatraju da je priča o nezavisnosti Kosova završena, politički predstavnici tamošnjih Srba u svakoj prilici pokušavaju da očuvaju i ojačaju veze sa zvaničnim Beogradom.

Separatističke ideje u Srbiji nerijetko dolaze i iz Vojvodine, sjeverne regije te zemlje.

I Makedonija je multietnička zemlja na Balkanu koja nosi breme separatističkih retorika i ideja u kojima prednjače tamošnji pripadnici albanske zajednice. Grupa albanskih političara u Makedoniji radi na uspostavljanju tzv. republike Ilirida sa sjedištem u Skoplju.

Transdnjestrija je de facto proglasila nezavisnost

Transdnjestrija ili Pridnjestrovlje je prema međunarodnim pravnim normama regija u Moldaviji, a na terenu je republika koja je samostalno proglasila nezavisnost.

Iako ima svoju skupštinu, vojsku, policiju i poštanski sistem, Trensdnjestriju nije zvanično priznala niti jedna članica Ujedinjenih nacija.

Uvođenje latiničnog pisma i moldavskog jezika kao zvaničnog u zemlji 1989. godine je izazvalo revolt ruske zajednice koja naseljava Trasdnjestriju. Referendumom u decembru 1990. godine, ta regija je jednostrano proglasila svoju nezavisnost.

Nakon toga je došlo do oružanog sukoba moldavskih i transdnjestrskih snaga, koji su okončani primirjem u julu 1992. godine. od tada do sada se vode diplomatski pregovori između dvije strane. U pregovorima kao posrednici učestvuju SAD, Ukrajina, OSCE i EU.

Moldavija je ustavnom reformom 1994. godine dodijelila autonomiju Transdnjestriji, ali je ta regija ustrajna u zahtjevu za nezavisnost.

Krim ilegalnom aneksijom pripao Rusiji, a separatisti na istoku Ukrajine proglasili nezavisnost

Kriza na istoku Ukrajine eskalirala je u martu 2014. godine kada je Rusija ilegalno izvršila aneksiju Krima i Sivastopolja, a prema podacima Ujedinjenih nacija u sukobima u toj regiji poginulo je više od 10.000 osoba.

Separatisti na kriznom istoku Ukrajine samostalno su proglasili nezavisnost takozvanih republika u Donjecku i Luhanjsku, da bi u julu ove godine proglasili i uspostavu "nove države" u toj regiji pod nazivom Malorossiya, odnosno Mala Rusija.

“Mi, predstavnici regija bivše Ukrajine, izuzevši Krim, proglašavamo osnivanje nove države, nasljednice Ukrajine na ovim prostorima“, izjavio je Alexander Zakharchenko, lider samoproklamovane “Narodne Republike Donjeck“.

Zakharchenko je kazao da će glavni grad samoproglašene nove države biti Donjeck, a da će Kijev biti samo kulturni i historijski centar.

Predsjednik Ukrajine Petro Poroshenko osudio je taj čin proruskih separatista i poručio da će Ukrajina braniti svoj suverenitet i teritorijalnu cjelovitost.