LSD - droga koja piše historiju: Hoće li naći svoje mjesto u medicini?

Albert Hofmann je 1943. godine doživio prvi LSD-trip, a od tada se LSD smatra ili drogom ludila ili čudotvornom drogom.

Nakon višedecenijske zabrane, danas psihodelici ponovo nalaze svoje mjesto u medicini.

Otkada je princ Harry u svojoj biografskoj knjizi "Spare" pisao o eksperimentisanju s drogom, svijet je saznao da ponekad i član kraljevske porodice poseže za psihodeličnim supstancama. No, do promjene svijesti šire javnosti na globalnom nivou prema toj temi došlo je nakon objavljivanja knjige Michaela Pollana "Kako promijeniti svoj um" iz 2018. koja postaje bestseler i Netflix je ekranizuje.

Trending

Evo gdje gledati regionalni derbi između Hrvatske i BiH

A budući da njemačko Ministarstvo zdravlja sa 1,3 miliona eura finansira kliničku studiju o liječenju depresije psihodeličnim drogama, sigurno je da LSD and Co. izlaze iz tamne sjene njihove višedecenijske stigmatizacije, piše DW.

"LSD - moje problematično dijete"

Psihodelici su u medicini još uvijek zabranjeni i njihova upotreba je dozvoljena samo uz posebna odobrenja. Ipak, oni su ponovo predmet serioznih naučnih istraživanja. Oni su osnova poslovnih modela kompanija čijim dionicama se trguje na berzi. I ponovo su se vratili u pop-kulturu.

Toj promjeni bi sigurno sa radošću svjedočio Albert Hofmann! Više od četvrtine vijeka se izumitelj LSD-a borio za naučnu rehabilitaciju te droge. Hofmann je 1979. godine sopstvenu autobiografiju naslovio "LSD - moje problematično dijete". I u isto vrijeme je priželjkivao da bi njegov izum mogao postati čudo od djeteta. On je u toj drogi vidio veliki potencijal u liječenju mentalnih bolesti i istraživanju ljudske svijesti. No, kada je Hofmann 2008. godine preminuo u dobi od 102 godine, "psihodelična renesansa" čiji su znakovi danas prepoznatljivi, tek se počela nazirati.

U međuvremenu se to iz temelja promijenilo. Širom svijeta održavaju se kongresi i konferencije o psihodelicima. Na jednom od ovih kongresa, "Insight" u Berlinu, novinari DW-a su 2021. razgovarali sa Rickom Doblinom, osnivačem Multidisciplinarnog udruženja za studije psihodelika (MAPS). Prije 20 godina je istraživački interes za psihodelične droge još uvijek pretstavljao sigurnog ubicu karijere, a sada se situacija potpuno preokrenula, objasnio je tada ovaj Amerikanac uz širok osmijeh.

"Ukoliko vodite jedan psihijatrijski institut, nećete uspjeti pridobiti mlade naučnike osim ako im ne ponudite nešto u vezi sa psihodelicima", opisao je Doblin aktuelni trend u SAD-u.

"Najbolji primjer je Harvard, gdje je psiholog Timothy Leary radio s LSD-om: Harvard sada posjeduje centar za psihodelična istraživanja u Opštoj bolnici Massachusetts", pojasnio je još Doblin – te potom naveo brojne druge istraživačke institute u čijem fokusu su psihodelici.

Kako je 1943. došlo do prvog LSD-tripa?

Nauka i medicina također su vezani za sami nastanak LSD-a: 1943. godine, tada 37-godišnji hemičar Albert Hofmann je u laboratoriji švajcarske farmaceutske kompanije Sandoz radio na razvoju lijeka za cirkulaciju. 16. aprila se sjetio supstance koju je sintetizovao pet godina ranije i koju je tada jednostavno stavio na stranu: dietilamid lizerginska kiselina, skraćeno LSD. Netipično za pedantnog naučnika, čini se da je Hofmann u jednom trenutku, usljed nepravilne upotrebe hemikalija, došao u kontakt sa minimalnom količinom LSD-a. On je tada u sebi osjetio neuobičajeno jak vizuelni doživljaj: "Šta god da sam zamislio, to se vizuelizovalo preda mnom, duboko zadovoljavajuće. Trajalo je tri ili četiri sata, a onda je nestalo", prisjetio se Hofmann tog događaja 2006. na panel-diskusiji organizovanoj u povodu njegovog 100. rođendana.

Kako je taj događaj probudio njegovu radoznalost, Hofmann se samo tri dana kasnije odlučuje da na samom sebi isproba djelovanje LSD-a. Tako je 19. aprila 1943. ovaj hemičar uzeo, prema tadašnjem konvencionalnom mišljenju, vrlo pažljivo odmjerenu količinu LSD-a: 250 mikrograma. I uprkos tome se predozirao. Supstanca je najprije katapultirala Hofmanna u košmarni doživljaj. Mladi hemičar je vjerovao da umire; nakon toga, međutim, doživljava najintenzivnije vizije i osjećaje sreće. Narednog dana tačno se mogao sjetiti onoga što je tada doživio – nije imao fizičkih tegoba. Naprotiv: svijet mu se, kako je to kasnije opisao, činio kao „potpuno novi".

LSD iz farmaceutskog koncerna

Supstanca koja u tako malim količinama ima tako snažan učinak na svijest - bez ikakvih fizičkih nuspojava? Interes Sandoz-a je probuđen. Sada farmaceutski koncern traži mogućnost njegove primjene. Sandoz proizvodi LSD u većem obimu i besplatno ga dijeli istraživačkim institutima širom svijeta pod nazivom "Delysid".

I uistinu, taj lijek u medicini 1950-ih postiže dobre rezultate. Oni se pokazuju, na primjer, tokom LSD-seansi u liječenju zavisnosti od alkohola. Supstanca nalazi svoju primjenu i u psihoterapiji. Kada je čuveni glumac Cary Grant 1959., nakon serije terapeutskih sesija, bio oduševljen LSD-om, magazin "Look" je u obimnom izvještaju objavio "Čudesnu priču iza novog Caryja Granta".

Istraživanja su doživjela procvat; u stručnim časopisima se godišnje o toj temi pojavljivalo oko 100 naučnih radova. U Njemačkoj je 1960. godine psihijatar Hanscarl Leuner iz Getingena otvorio "Prvi evropski simpozijum za psihoterapiju LSD-om 25".

Od laboratorije preko ateljea do ulice

Istovremeno, upotreba LSD-a se iz laboratorija, medicinskih i terapeutskih ustanova najprije širi u umjetničkim i intelektualnim krugovima. Sve je više onih koji se upuštaju u psihodelična unutrašnja putovanja u potrazi za smislom. Supstanca je još legalna, a i mediji su prema njoj dobronamjerni. Šezdesetih godina prošlog vijeka LSD je ostavio svoj pečat na svijet umjetnosti, a posebno muzike. Revolucija mladih, djelimično podstaknuta drogom, dovodi do temeljnih promjena u kulturi i društvu. No, ona istovremeno dovodi i do pojave kontra-pokreta.

Sa popularizacijom ove droge, dolazi do povećavanja slučajeva njene zloupotrebe, nesreća, horor-tripova i psihoza. Odnos medija, koji su LSD dugo nazivali čudotvornom drogom se mijenja i ona se sada predstavlja kao droga ludila. Godine 1965. američki predsjednik Lyndon B. Johnson zabranjuje LSD u Sjedinjenim Američkim Državama. Sandoz prestaje sa njenom proizvodnjom i LSD odlazi u podzemlje.

Sa zabranom se potpuno na nekoliko narednih decenija obustavljaju i legitimna naučna istraživanja. Tek početkom 2000-ih se odnos prema LSD-u polako mijenja. Ponovo bivaju odobrene prve studije s upotrebom psihodeličnih droga. I one ponovo postižu ohrabrujuće rezultate, posebno u segmentu liječenja depresije. Peter Gasser spada u red rijetkih ljekara u Švajcarskoj koji posjeduju licencu za psihoterapeutski rad sa LSD-om. Za njega je najvažnije terapeutski upotrebljivo svojstvo to što je riječ o supstanci "koja nam omogućava da uspostavimo vezu i povezanost. Depresija je bolest gubljenja veze sa sobom i svijetom".

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, oko 300 miliona ljudi širom svijeta se suočava s depresijom. Samo u Njemačkoj ih je oko pet miliona; Ministarstvo zdravlja Njemačke to oboljenje naziva „narodnom bolešću". Liječenje psihodeličnim drogama je nakon dugog niza godina prvi novi terapijski pristup koji obećava.

Možda će se, nakon 80 godina promjenjivog odnosa prema LSD-u, Hofmannovo "problematično dijete" ipak razviti u čudo od djeteta.