Kako se ophoditi s nacističkim devocionalijama?

Na tržnicama korištene robe i prodajnim portalima na internetu može se naći puno predmeta iz vremena nacional-socijalizma. Kako se može ophoditi s tim predmetima pokazuje Historijski muzej Austrije.

"Željezni križ" iz 1939. godine prodaje se za 1.200 eura, srebrni prsten SS-postrojbi za 300 eura, vrpca za rukav s natpisom "Grossdeutschland" (Velika Njemačka) za 1.100 eura. Na internet stranici jedne aukcijske kuće može se naći razne relikte iz vremena od 1933. do 1945. Predmeti iz vremena "Trećeg Reicha" su pod posebnom rubrikom tako da zainteresirani kupac može izravno doći do raznolike ponude, piše Deutsche Welle. 

U Njemačkoj je "po članku 86. Krivičnog zakona zabranjeno širiti, proizvoditi, trgovati ili na nosačima podataka javnosti činiti dostupnim propagandna sredstva organizacija koje su protiv (njemačkog) ustavnog uređenja", kaže Michael Terhaag, advokat, stručnjak za IT-pravo. U takve organizacije se ubrajaju i lijeve i desne ekstremističke i terorističke organizacije koje je zabranio Savezni ustavni sud. Osim toga zabranjena su i propagandna sredstva "koja su s obzirom na svoj sadržaj namijenjena nastavku ciljeva neke bivše nacional-socijalističke organizacije."

Trending

Glavni odbor SDA: 'Otkazivanje samita u Neumu je blamaža koja najslikovitije opisuje trenutnu vlast'

Prodaja nacističkih devocionalija nije uvijek kažnjiva

Je li dakle prodaja tih predmeta kažnjiva? Nije uvijek. Ako se radi o ostacima iz prošlosti s nalijepljenim kukastim križem i drugim nacističkim oznakama, prodaja je načelno dopuštena. Ni posjedovanje takvih predmeta nije kažnjivo.

"Ako baka u regalu još ima staro izdanje knjige 'Mein Kampf' ona time ne čini kažnjivo djelo. Ali, ako baka još ima 20 takvih knjiga u podrumu i stavi prodajni oglas na eBay, to bi u određenim okolnostima moglo biti kažnjivo ponašanje", kaže advokat Michael Terhaag. Jer, zabranjeno je "širenje, proizvodnja, uvoz i izvoz kao i skladištenje s ciljem širenja odnosno stavljanje dostupnim propagandnog materijala na nosačima podataka", ali samo posjedovanje nije.

Ali, što ako čovjek na tavanu nađe oznaku NSDAP-a (Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke)? Brzo vratiti u kutiju i ne baviti se više time, baciti u smeće, prodati ili pokloniti nekom muzeju?

To pitanje svakom posjetitelju postavlja Historijski muzej Austrije svojom aktualnom izložbom "Hitler entsorgen. Vom Keller ins Museum" (Ukloniti Hitlera. Iz podruma u muzej). Kupnjom ulaznice posjetitelj dobiva cedulju na kojoj je opisan jedan predmet iz vremena nacional-socijalizma i na kojoj se pita: biste li Vi taj predmet uništili, prodali ili sačuvali? To nije lak posjet muzeju kod kojeg se može opušteno prolaziti hodnicima muzeja i promatrati eksponate. Čovjeka se izravno suočava s prošlošću.

"Mi ne možemo preuzeti odluku za svakog pojedinca kako ćemo se mi kao društvo ophoditi s reliktima toga vremena (od 1938. do 1945., op. ur.). Svako mora za sebe donijeti odluku. Historija se tiče svih nas, prije svega savremena historija", kaže Monika Sommer, direktorica muzeja, koja je skupa sa Stefanom Benedikom i Laurom Langeder pripremila izložbu "Ukloniti Hitlera".

Baciti, prodati, sačuvati?

Bez obzira kakvu odluku čovjek donese, pitanja koja se time nameću ostaju. Znači li čuvanje predmeta slavljenje nacističkog režima? Je li bacanje priznanje srama i potiskivanja? Zar uništavanje ne predstavlja uklanjanje dokaza? Ili je sazrelo vrijeme za uklanjanje ostataka nacional-socijalizma?

Muzej historije Austrije u Beču izložio je 14 stolova s devocionalijama nacizma – distancirano i trezveno. "Mi ne želimo da ti objekti budu interpretirani kao propagandni materijal. Mi smo ih jednostavno stavili na stolove. Nema drugih sredstava koja bi mogla stvoriti auru toga objekta. Ako neki predmet stavim na komad samta onda to dobiva drugo značenje za razliku od onoga ako ga jednostavno lapidarno stavim na stol."

Sram, srdžba ili potiskivanje

Devocionalije iz vremena nacizma dospjele su u Historijski muzej na najrazličitije načine. Nekad ih se jednostavno preda na ulazu u muzej, bez drugih podataka, nekad ih se anonimno pošalje poštom. Ali, jedno je sigurno: muzej te predmete ne kupuje kako im ne bi dalje podizao cijenu. Muzeju ih većinom poklanjaju privatne osobe, ali i institucije. "Mnogi koji ih poklanjaju žele se od toga distancirati. Govorimo o motivu odbacivanja tereta – možda i unutar povijesti vlastite obitelji", objašnjava Monika Sommer. Ali, radi se i o tomu da se te predmete učini "produktivnima", da ih se stavi na raspolaganje demokratskom obrazovanju. Drugi motiv koji se često navodi je da se spriječi da ti predmeti završe na tržištu. "Ali, činjenica je i da neki ljudi misle da je ilegalno imati te predmete kod kuće. Ljudi se boje da bi time činili kažnjivo djelo", kaže direktorica muzeja Monika Sommer.

Tako se na izložbi mogu vidjeti i jedna dječja kolica za lutku koja je jedan vojnik Wehrmachta nakon napada na Francusku načinio od tamo otetih stvari i poslao svojim kćerima u Njemačku. Ima puno takvih suvenira, ali često se ne radi o samim predmetima nego o priči koja se krije iza njih.

Primjer je jedan mikrofon koji je vjerojatno Hitler koristio prilikom govora u Linzu povodom priključenja Austrije nacional-socijalističkoj Njemačkoj. Do 1990. se taj mikrofon nalazio na radnom stolu tehničkog direktora pokrajinskog studija Austrijske radio-televizije (ORF).

"Taj predmet smo preispitali uz pomoć historijskih fotografija. Vrlo je vjerojatno da je taj mikrofon stvarno korišten tim povodom. Ali, za nas to nije bilo presudno", objašnjava Monika Sommer. Zanimljivo je bilo da je tehnički direktor desetljećima čuvao i dalje predavao taj mikrofon bez obzira na političke sisteme.

"Mikrofon je jednog dana izbačen iz uporabe jer više nije odgovarao tehničkim zahtjevima, ali on nije uništen. Darovatelj nije smatrao ispravnim da ga čuva kod sebe kod kuće i zato ga je ponudio nama."

Pored predmeta koji očito potiču iz vremena nacističke diktature ima i takvih koje se ne prepoznaje na prvi pogled kao nacističke devocionalije. Kao što je primjera radi značka u obliku cvijeta koju se dobivalo kad je neko nešto darovao u dobrotvorne svrhe.

"Te značke izgledaju bezazleno, kad čovjek vidi značku u obliku ruže ili sirištarke", kaže Sommer. U stvarnosti je taj sistem služio nacistima za stvaranje zajednice koja će slijediti ideologiju nacional-socijalista. "To je bilo jasno rasistički motivirano, jer je bilo tačno regulirano koga ta dobrotvorna organizacija smije pomagati, a koga ne, naime pomagalo se samo takozvane čiste arijske porodice", objašnjava Monika Sommer.

Cedulje koje posjetitelji dobiju s pitanjem kako bi postupili s nekim predmetom iz vremena nacional-socijalizma postavljaju se na vidno mjesto i dio su izložbe. Površine predviđene za to su već pune, kaže kustos Stefan Benedik. Već se vidi i određena tendencija. Većina posjetitelja bi se odlučila sačuvati predmete, zbog različitih razloga. Već samo o tome se može napisati cijelu doktorsku disertaciju, kaže Benedik.