Institut IFIMES: "Svećenički" sukob SAD i Turske

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je pripremio analizu aktualnih odnosa između Republike Turske i Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Iz opsežne analize „Odnosi Republika Turska - SAD: „Svećenički“ sukob SAD i Turske“objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove 

Odnosi između Turske i Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u periodu poslije Drugog svjetskog rata evoluirali su nakon 2.konferencije u Kairu decembra 1943. godine na kojoj su sudjelovali predsjednik SAD Franklin Roosevelt, premijer Velike Britanije Winston Churchill i premijer Turske İsmet İnönü i ulaskom Turske u Drugi svjetski rat na strani saveznika u februaru 1945.godine, čime je Turska osigurala mjesto osnivačke članice Ujedinjenih nacija (UN).

Do 1941.godine, kod Roosevelta i Churchilla prevladavao je stav, da kontinuirana neutralnost Turske služi interesima saveznika za blokiranje sila Osovine od ostvarivanja strateških ciljeva na Bliskom istoku. Ali neke važne pobjede sila Osovine do kraja 1942.godine dovele su do toga da su Roosevelt i Churchill ponovo procijenili potrebu sudjelovanja Turske u ratu na strani Saveznika. Turska je tokom Drugog svjetskog rata održavala vojsku i zračne snage pristojne veličine i snage, a naročito je Churchill želio da Turci otvore novi front na Balkanu.

Turska je konačno pristupila ratu na strani saveznika 23.februara 1945.godine, nakon što je na konferenciji na Jalti najavljeno da će u UN biti prihvaćene samo države koje su formalno bile u ratu sa Njemačkom i Japanom. Međutim do 1.marta 1945.godine Turska nije direktno učestvovala u vojnom sukobu, ograničavajući svoje učešće u snabdjevanju, logistici i nametanju političkih i ekonomskih sankcija državama Osovine.

Teškoće sa kojima se Grčka suočavala nakon Drugog svjetskog rata u suzbijanju komunističke pobune, zajedno sa zahtjevima Sovjetskog saveza (SSSR) za postavljanjem vojne baze u turskom zalivu, potakle su SAD da objave Trumanovu doktrinu 1947.godine. Trumanova doktrina je američki vanjskopolitički plan o zaustavljanju komunizma, koji je uključivao značajnu ekonomsku i vojnu pomoć Turskoj i Grčkoj uz garantiranje sigurnosti te dvije države. Ova podrška se manifestirala u operaciji Gládio (Gládio je ime tajne organizacije, koju je NATO postavio u Italiji poslije Drugog svjetskog rata protiv komunističke ekspanzije na zapadnu Evropu. Gládio je bio samo dio niza nacionalnih procesa uspostavljenih 1948.godine, gdje je projekat djelovao u mnogim zemljama NATO-a ili čak u neutralnim zemljama). Nakon što je učestvovala sa snagama Ujedinjenih nacija u ratu u Koreji, Turska je 1952. godine pristupila organizaciji Sjevernoatlantskog ugovora NATO.

Tokom 1950-ih i 1960-ih godina, Turska je generalno surađivala sa drugim saveznicima SAD na Bliskom istoku (Iran, Izrael i Jordan) kako bi zadržala uticaj (Egipat, Irak i Sirija), koji su bili bliski Sovjetskom savezu. Tokom hladnog rata, Turska je bila važan dio jugoistočnog krila NATO-a. Od 1954.godine Turska je ugostila zračnu bazu İncirlik, važnu operativnu bazu zračnih snaga SAD, koja je odigrala ključnu ulogu tokom hladnog i zalivskog rata 1991.godine.

Tursko-američki odnosi su realno ojačani pristupanjem Turske u Sjevernoatlantski savez NATO 1952.godine. Turska je postala zemlja sa drugom po veličini vojskom po broju vojnika u NATO-u nakon SAD. Za svoje bilateralne odnose su koristili čak termin „strateški saveznici“.

Ali njihovo savezništvo suočavalo se sa velikim krizama u proteklim decenijama, a neslaganje je često dostizalo zategnute faze tih odnosa. Ponekad zbog razlika i pogleda na određena pitanja, odnosi između dva saveznika dovodili su do smanjenja povjerenja na vrlo nizak nivo.

Najznačajnije krize u tursko-američkim odnosima tokom proteklih decenija su:

1. Kubanska raketna kriza 1962

Kubanska raketna kriza je jedna od najvećih kriza u američko-turskim odnosima, a neki je vide kao početak „američke izdaje“ Turske i prve znakove ignoriranja turskih interesa od strane Washingtona, kao i početak opadanja povjerenja između dva saveznika. U oktobru 1962.godine izbila je tzv. „Kubanska raketna kriza“, sa napetostima između SAD i zapadne alijanse na jednoj strani i SSSR-a na drugoj strani, koji su dostigli vrhunac zbog postavljanja Sovjetskih raketa na Kubi, što je izazvalo krizu koja je umalo dovela do nuklearnog rata.

Nakon što su tenzije dostigle vrhunac, kao rezultat tajnih pregovora, SAD i Sovjetski savez su postigle sporazum o obuzdavanju krize. Sovjetski savez je povukao svoje strateške rakete sa Kube u zamjenu za povlačenje strateških projektila SAD sa teritorije Turske. Povlačenje strateških raketa „Jupiter“ iz Turske izvršeno je tajno i na vrhuncu vojnih tenzija. SAD su odluku o povlačenju strateških raketa donijele bez konsultiranja ili čak informiranja turske strane. Taj američki potez naljutio je Ankaru, koja je smatrala, da se taj potez u Turskoj razumije kao američka izdaja interesa Turske.

2. Pismo predsjednika Johnsona 1964

Nakon godina napetosti između Turske i Zapada, uopće uslijed povećavanja razlika između Turske i Grčke oko pitanja Cipra, američki predsjednik Lyndon Johnson poslao je snažno poruku turskom premijeru İsmetu Inönü prijeteći, da će napustiti američku vojnu prisutnost u Turskoj, ako Turska upotrijebi vojne snage na Cipru.

U svom pismu je američki predsjednik Johnson zaprijetio, da Turska nema pravo da koristi američko oružje bez dogovora sa američkom administracijom i da će ukoliko Turska koristi ovo oružje i intervenira na Cipar uslijediti sankcije. To je značilo da ukoliko Turska bude napadnuta od strane Sovjetskog saveza, NATO neće braniti Tursku. Ovo su direktne i eksplicitne prijetnje dovele do eskalacije razlika između dvije zemlje. Turska je počela zbližavanje sa Sovjetskim savezom. Normalizacija odnosa sa SAD počela je po porazu premijera Inönü na izborima 1965.godine i promjene vlasti u Ankari.

3. Zatvaranje vojne baze İncirlik 1974

U jednoj od najvećih kriza između dvije zemlje u modernoj historiji, Turska je donijela odluku bez presedana, a to je jednostrano ukidanje svih vojnih sporazuma sa SAD i protjerivanje hiljade turskih vojnika i civila nakon odluke turske vlade da prenese kontrolu i suverenitet nad svim američkim vojnim bazama u Turskoj na Tursku vojsku. Taj potez uslijedio je kao reakcija na američku zabranu dostavljanja oružja Turskoj zbog turske invazije na Cipar 1974.godine. To je riješeno tek poslije tri godine kada je američka vlada povukla odluku o zabrani isporuke oružja Turskoj 1977.godine. Turci ovaj incident slave kao model suočavanja s „arogancijom“ SAD.

4. Operacija Kapuljača (Hood event) 2003

Nakon američkog napada na Irak, 4.jula 2003.godine, grupa američkih vojnika uhapsila je grupu turskih vojnika, koji su radili u sjevernom iračkom gradu Sulaymaniyah, i odvela ih sa kapuljačama na glavama. Turski vojnici bili su saslušani od strane američkih oružanih snaga.

Nakon 60 sati hapšenja, vojnici su pušteni pošto je Turska podnijela prigovor SAD. Američki sekretar za odbranu Donald Rumsfeld napisao je posebno pismo turskom premijeru Recepu Tayyipu Erdoğanu izrazivši žaljenje zbog incidenta. Incident je naštetio diplomatskim odnosima Turske i SAD i označava prekretnicu u odnosima između dvije zemlje. Iako je incident u SAD bio relativno slabo medijski pokriven, to je bio veliki incident za Turske medije, a mnogi građani to vide kao smišljenu uvredu turskoj vojsci. 

5. Vizna kriza 

Ambasada SAD u Ankari 8. oktobra 2017.godine najavila je obustavu izdavanja viza i pružanje konzularnih usluga u američkoj ambasadi i u konzulatima u Turskoj, „osim imigracijske vize“, i odmah je turska ambasada u Washingtonu odgovorili na potez SAD i sprovela slične mjere i obustavila odobravanje i izdavanje viza američkim građanima. Kriza je izbila poslije hapšenja Metina Topuza, zaposlenika američkog Generalnog konzulata u Istanbulu optuženog za „špijuniranje“, te njegove odnose sa organizacijom Fethullaha Gülena. Nakon višemjesečnih napetosti dvije zemlje su postigle dogovor da riješe ovu krizu.

6. Kriza pastora Brunsona 2018

Usprkos hapšenju američkog pastora Andrewa Brunsona oktobra 2016.godine na osnovu optužbi za saradnju sa terorističkim organizacijama i sumnjama u njegovu ulogu u pokušaju državnog udara 2016.godine, američki predsjednik Donald Trump upravo je sada je aktualizirao i zaoštrio svoje zahtjeve prema Turskoj da ga odmah oslobodi usprkos pregovorima između dvije strane za postizanje dogovora o ovom slučaju.

Datum 24. juni 2018

Erdoğan je u prvom krugu pobijedio na predsjedničkim izborima sa 52,6% glasova. Ovom pobjedom zemlja je prešla iz parlamentarnog sistema u predsjednički sistem, gdje je izvršna vlast koncentrirana u rukama predsjednika. Reakcija Bijele kuće bila je vrlo skeptična. Glasnogovornica Bijele kuće Sarah Sanders izjavila je „Podstičemo Tursku da poduzme korake za promoviranje demokratije“. US State Department saopštio je da poštuje ishod predsjedničkih izbora u Turskoj.

Datum 20.juli 2018

Washington je odbio prijedlog za razmjenu imama Gülena sa protestantskim svećenikom Brunsonom, koji je 25. jula 2018.godine prebačen u kućni pritvor. Američki državni sekretar Mike Pompeo je rekao „Pozdravljamo ovu dugo očekivanu vijest, ali to nije dovoljno". Dan kasnije, predsjednik Trump je zatražio od Turske da odmah oslobodi svećenika, upozoravajući da su SAD spremne da uvedu „velike sankcije“ Turskoj. Nekoliko dana kasnije, Erdoğan je optužio da u Washingtonu razmišljaju po „misionarskom cionističkom“ mentalitetu.

Datum 1.august 2018

SAD su nametnule sankcije ministrima unutarnjih poslova i pravosuđa Turske nakon što su ih optužili da igraju ključnu ulogu u zadržavanju i pritvaranju svećenika Brunsona. U javnosti se stvara privid da su SAD i Turska u tzv. „svećeničkom“ sukobu zbog dva svećenika, pastora Brunsona i imama Gülena. Ipak, odnosi između SAD i Turske su puno kompleksniji i isprepleteni, a pogotovo u kontekstu novih geopolitičkih i geostrateških promjena u svijetu.

Datum 10.august 2018

Predsjednik Trump najavio je povećanje carine na uvoz čelika i aluminijima iz Turske na 50% i 20% i napisao na twitteru „Naši odnosi s Turskom u ovom trenutku nisu dobri“.

Turska lira je odmah u jednom danu izgubila 16% svoje vrijednosti u odnosu na dolar. Erdoğan je govorio o „ekonomskom ratu“ i pozvao Turke da podrže svoju valutu razmjenom bilo kakvih stranih sredstava plaćanja, koja imaju u posjedu u turske lire i da je „Ovo je nacionalna borba“.

Datum 11.august 2018

Erdoğan je upozorio da će Turska potražiti „nove prijatelje i saveznike, osim ako Washington ne počne da poštuje suverenitet Turske“ i da „Pogrešno je prijetiti Turskoj zbog pastora“, i dodao „Stidite se, i sram vas bilo što zamjenjujete strateškog partnera u NATO-u za svećenika".

Turska je samo još jedno poglavlje u Trumpovim zategnutim odnosima sa svijetom pa čak i sa najbližim saveznicima (Kanada, Njemačka, Italija). Sadašnja događanja su jednim dijelom posljedica pasivnog bavljenja globalnim problemima tokom američke administracije predsjednika Baracka Obame. Radikalne odluke predsjednika Trumpa su pokušaj da SAD vrati posebno mjesto, koje su imale kao velesila nakon Drugog svjetskog rata i koje je ozbiljno bilo ugroženo nekim Obaminim postupcima. Trump je sa svojim zadnjim potezima ispunio svoj izborni slogan i obećanje „America first“.

Iako je nedavni sukob između zvanične Ankare i Washingtona izgledao kao spor oko zatočenog svećenika, problem datira još od Obamine administracije. Problem je u američkoj potpori prokurdskim demokratskim silama Sirije (SDF) i pokretu svećenika Gülena. Hladne reakcije američke administracije na državni udar u Turskoj 15. jula 2016.godine su potpuno naštetile odnosima dva saveznika.

Bez Turske teško održavati stabilan svjetski poredak

Generalno odnosi SAD sa Turskom su u oscilaciji od dolaska stranke AKP na vlast u Turskoj 2002.godine. Odnosi između dvije zemlje su bili u krizi, sa vremena na vrijeme, zbog promjene prirode odnosa nakon završetka hladnog rata. Pogled Turske na njen položaj i ulogu u regionu i svijetu promijenio se. Tamo gdje Washington ne uzima u obzir promjene i interese u turskoj politici i namjere Ankare da vanjskopolitičke odluke donese nezavisno od SAD, uglavnom nisu u interesu SAD.

Ove i druge krize kao što je Sirijska kriza dovele su Tursku u situaciju da se približava Rusiji, sa kojom surađuje mimo SAD po sirijskom pitanju „Astana talks 2017“ u kojem je Turska sa Rusijom i Iranom dogovorila zone de-eskalacije bez SAD i konačno su tako uništeni razgovori u Ženevi gdje su SAD imale važnu ulogu u tim razgovorima pod pokroviteljstvom UN. Potpisivanje strateškog sporazuma sa Moskvom o nabavci protuzračnih sistema S-400 i suradnja na izgradnji ruskog nuklearnog reaktora u Turskoj su bili samo kap koja je prelila čašu.

Američka podrška Turskoj neće izostati, jer ti odnosi su snažni na različitim razinama, bez obzira na pogoršanje bilateralnih odnosa Turske i Washingtona, Turska ima ključnu ulogu za SAD.

Bez Turske, teško je održavati stabilan svjetski poredak na temelju američkih pravila i nastaviti uspješnu politiku za suzbijanje kaosa na Bliskom Istoku i Balkanu posebno. Sa izuzetkom Turske, nema ni jedne muslimanske države, koja može poslužiti kao most prema zapadnom svijetu. Nema sumnje, tursko-američki odnosi su se promijenili, a to zahtijeva od SAD i Turske, da daju međusobne ustupke na bazi historijskog prijateljstva i savezništva dvije države u interesu mira i stabilnosti u svijetu, a na postojeću krizu odnosa treba gledati kao prolaznu ljetnu oluju u njihovim odnosima i nikako drugačije, piše u analizi IFIMES-a.