Da li su saveznici mogli i htjeli bombardovati Auschwitz

Veliki dio jevrejske zajednice smatra sa su saveznici mogli, i trebali, ali radi indiferentnosti prema jevrejskoj patnji i antisemitizma, nisu to učinili, piše The Daily Beast.

Benjamin Netanyahu je 1998. godine u logoru smrti rekao kako "jedino što je bilo potrebno jest bombardovati prugu. Saveznici su bombardovali ciljeve u blizini, zašto im je ovo bio problem?".

Prema njegovom mišljenju uništavanje krematorija bilo je i više nego izvedivo i to uz minimalan trud s obzirom da su već bombardirali obližnje vojne ciljeve, prenosi Express.hr.

Zašto je bio problem baciti par bombi na krematorije. Jedno od objašnjenja jest da je na visokim instancama odlučeno da se jevreje prepusti njihovoj vlastitoj sudbini.

Tu je tezu u svom eseju artikulirao i David Wyman u knjizi "Why Auschwitz Was Never Bombed", koja je kasnije ubačena i u knjigu iz 1984. "The Abandonment of the Jews". Wyman tvrdi kako je to moralni neuspjeh na plećima saveznika koji se nisu obračunali s mukom jevreja.

Ovaj stav, kojeg zagovaraju hroničari koji se bave politikom spasenja, dugo je bila neosporna.

Tek je nekoliko godina kasnije izronilo nešto dokaza koji su ponovno raspirili diskusiju, posebno serija eseja objavljena 2000. pod naslovom "The Bombing of Auschwitz: Should the Allies Have Attempted It?".

Tvrdili su kako bi zračni napadi bili neprecizni s te visine a neefikasni ako se izvode s niže visine.

Kao i to da bi bombardiranje uključilo visoke rizike za pilote radi njemačke defenzive, a nanijelo bi minimalno štete na krematorije koji su dobrim dijelom bili podzemni.

Zašto je bio problem baciti par bombi na krematorije - pitanje je koje već desetljećima intrigira historičare.

Bombardiranje bi ubilo više ljudi nego što bi uništilo krematorija, a da bi se pruga vrlo brzo obnovila.

Oni koji su zagovarali bombardovanje su ignorirali kompleksnosti sakupljanja informacija, loše vrijeme, i dugotrajne prelete preko neprijateljskog teritorija.

Trebalo je i sedmicama skupljati informacije, a na kraju svega SS bi pronašao drugi način da realizira svoj cilj "konačnog rješenja".

Tome treba nadodati da su nacisti ionako gurali agendu da saveznici vode "Jevrejski rat", i zapravo je jedini način na koji se moglo spasiti preostale Jevreje bilo to da se što prije oslobodi Europu generalno, prenosi Express.hr.

Debata je visila o koncu percepcije. S vojnog gledišta pitanje je glasilo "kako se o tome uopće moglo promišljati", a s moralnog "kako se o tome nikada ozbiljno nije promišljalo".

Elie Wiesel s mnogo strasti govorio je o tome kako su oduševljeni bili zatvorenici kada su čuli da je bombardiran Buna-Monowitz tvornički kompleks pri Auschwitzu, makar se time riskirao i njihov život.

Ali, saveznička pobjeda nad silama osovine na kraju je rezultirala oslobađanjem Auschwitza i samog Elie Wiesela.

Proteklih je 40 godina velika količina literature posvećena je temi spašavanja u kontekstu bombardiranja Auschwitza. Historičar Henry Feingold to naziva "dijalogom gluhih".

Pitanje je da li je leća široka ili uska. Sa savremenog stajališta, spašavanje Jevreja trebalo je biti jedan od temeljnih ciljeva, a bilo je periferno.

Amerikancima, Britancima, Rusima, oni su se svi borili za spašavanje samoga sebe. Paralelno s time, spasili su sedmi milion. I iz ove perspektive, da moramo pokušati shvatiti njihove izbore oko rata, odlučene u trenutku kada su bili u žrvnju konfliktnih informacija, potreba i događaja. Mi danas znamo kako se rat odvio, oni tada to nisu znali.

Argument za bombardiranje kao sredstvo spašavanja Jevreja je zapravo kontra činjenica. Ne može se znati koliko bi ljudi (ako uopće) bilo spašeno, a koliko bi poginulo.

Drugo pitanje je - zašto Auschwitz? Zašto je Muzej Jevrejskog nasljeđa odlučan u tome da napravi izložbu samo o ovome logoru. U trenutku kada su saveznici uopće bili u poziciji da krenu s napadom, pet od šest miliona Jevreja je već likvidirano, 80 posto na drugim lokacijama, poput Dachaua i Buchenwalda koji su bili stariji, kao i Treblinka, Sobibor i Belzec.

Ali upravo je Auschwitz, koji je imao više od jedne svrhe, ugasio živote oko milion Jevreja i 100.000 drugih zatvorenika. On je najduže "radio" - nije ugasio plinske komore do novembra 1944. i oslobođen je tek kad su umarširali Sovjeti u januaru 1945. U međuvremenu postao je lice Holokausta.

Cjelokupan tekst možete pročitati na ovom linku.