Ispovijest novinarke: Majčinski instinkt je vrištao - moj sin ima postcovid sindrom

Jasminka Kalčić, novinarka je HRT-a, majka dvojice sinova. Niko iz porodice nije imao COVID-19, barem to nisu znali. Ali, maleni je Petar koronu prebolio, a da nije imao simptome.

Nekoliko sedmica kasnije Jasminka se suočila, prva u Istri, s nečim što se zove postcovid sindrom, piše HRT. 

Ovo je njena priča: 

"Božić je. 

Nikad prije, a imam 49 godina, nisam ga osjetila ovako intenzivno. Rodio se Isus. Uz mene se stišće dječak koji će uskoro napuniti svoje prvo desetljeće. Prije tri dana kao da se rodio ponovno. Prebolio je covid. I, kažu liječnici, tjedan, dva nakon toga tijekom oporavka dobio je multisistem inflamatorni sindrom - MIS-c. Googlala sam …. "C" znači children. Dječji. Jer, ima i A. Adult. Postcovid sindrom koji pogađa i odrasle. 

U Hrvatskoj se o oba sindroma malo, gotovo ništa ne zna. Uvjerila sam se na osobnom iskustvu. Moje dijete došlo je s visokom temperaturom u dječju bolnicu Kantrida tjedan pred Božić. I svi su mislili da ima virus. Svi osim mene. Majčinski mi je instinkt govorio da je nešto gore. Ali, kako to instinktom protiv znanosti? 

Vratimo se od tog petka još 4 dana unatrag. Utorak popodne je. Petra kupim iz produženoga boravka u osnovnoj školi kao i svakoga dana oko 16 sati. Učenik je trećeg razreda. Odličan. Odgovoran. Kaže mi odloživši torbu na fotelju da ga boli glava. Ništa prečudno, zna ga neki put zaboljeti glava.

Dajem mu Lupocet tabletu, sirupe ne voli. Provjeravam sat kasnije kako je. Kaže dobro je. Glava ga ne boli. Popodne i večer teku uobičajeno, zadaća, igra s bratom. Ima mlađeg brata, učenika iste škole, samo prvašića. Škola je donedavno bila on line, zbog covida. Nije bio nitko bolestan nedavno, doduše jest razrednica im, ali proteklo je više od mjesec dana i nitko se iz razreda nije javljao da je bolestan te je dan ranije, u ponedjeljak nastava opet krenula po modelu A. Svi sretni. I klinci i mi roditelji. 

Spavaju u svojoj sobi, svaki u svojemu krevetu. Samo nas hodnik dijeli. Zaspali su oko 22. Viknula sam gasi svjetla i televiziju. Sutra je škola. I onda sam se usred noći probudila. Opet onaj osjećaj. Da nešto ne valja. Otišla sam u njihovu sobu. Slušam Petra kako plitko i brzo diše. Nešto nije u redu. Pipam čelo. Gori. Budim ga. Zbunjen je, nije sav svoj. Budim ga jače. Kaže mi, mama, loše sam sanjao. Jako loše. Uhvatila me panika. Moje dijete koje savršeno spava je loše sanjalo. 

Znala sam da nije dobro.

Ostatak ove potresne ispovijesti pročitajte na OVOM LINKU.