Cijeli region plače za doktoricom Anom: Tek nakon smrti se saznala njena priča

Sinoć je region obišla vijest o smrti doktorice Ane Čoporde, inače anesteziologa u KBC Zvezdara u Srbiji.

Iako je pobijedila mnoge bitke u životu, onu sa koronavirusom nije uspjela, nažalost.

O teretu koji je nosila prije pet godina, tačnije 2017. godine, i sama je napisala tekst.

Trending

Semir Halilović podnio ostavku na poziciju ambasadora BiH u Kataru: Poslao pismo Denisu Bećirović

"Svaka žena u nekom trenutku svog života želi da se ostvari u ulozi majke. Međutim, jednog dana pre tri godine na jednom od dežurstava osetila sam malaksalost, bilo mi je loše. Uradila sam potrebne analize i ljekari su mi nagovijestili da ću uskoro morati na dijalizu. To je bio šok kako za mene, tako i za moje najmilije. Prvo pitanje koje sam postavila svojim kolegama je da li ću moći da imam potomstvo?".

Ovim riječima započela je svoju životnu priču 2017. godine dr Ana Čoporda, koja je objavljena u časopisu "Doživjeti 100".

Ona je tada opisala kako je na njeno najvažnije pitanje u tom trenutku o potomstvu dobijala slične odgovore :

"Vrlo teško prije dijalize, a na dijalizi gotovo nemoguće".

"Kada jednoj mladoj ženi, do juče punog zdravlja, saopštite da 'osim' novonastalog zdravstvenog problema gotovo sigurno neće moci da ima dJece, u tom trenutku samo mislite da je najbolje da sanjate i da se brzo probudite iz ružnog sna", napisala je tada doktorica.

Međutim, vjeru nije nikada izgubila - vjerovala je u čuda. Prirodnim putem nije uspjela ostati trudna, pa je sa suprugom se odlučila na IVF proceduru u Atini. Iako je želja bila da uspije o ovom naumu prije dijalize - to se nije desilo.

"Prva dva meseca dijalizu sam primala u bolnici u kojoj radim. Sjećam se, jednom je došao doktor i rekao mi kako na osnovu mog trenutnog krvnog pritiska moram da pijem antihipertenziv. Odgovorila sam mu da zbog procesa vantjelesne oplodnje ne mogu da ga uzimam. Nasmejao se, a zatim se okrenuo ka ostalim pacijentima i sa nevjericom pitao: 'Da li ste čuli?' Sada sam jako srećna što je to uradio. Taj doktor mi je pomogao i mnogi posle njega koji takođe nisu vjerovali u moju misiju, bili su moj vjetar u leđa da istrajem i da se borim za svoje snove", ispričala je tada Ana.

Međutim, prvi pokušaj vantjelesne oplodne nije uspio, kao ni druga tri mjeseca kasnije.

"Moj suprug i ja nismo to doživljavali kao poraz, naprotiv, prećutno smo vjerovali da ćemo uspjeti i nismo odustajali. Nakon osam meseci od drugog pokušaja uslijedio je i treći, opet u Atini. Ovog puta bio je samo embriotransfer iz prethodnog puta zamrznutih embriona. Nisam ležala i mirovala, radila sam normalno. Samo sam vjerovala. Na prvom vađenju krvi pokazale su se pozitivne vrijednosti. Pri sljedećem nalazu, nakon nekoiko dana, vrijednosti su bile udvostručene. Našoj sreći nije bilo kraja", rekla je tada Ana.

Kako je pojasnila, morala je primati dijalizu šest puta nedjeljno - po pet sati.

"Kako bi moje telo moglo da obezbedi najpribližniju sredinu za bebu kao kod zdrave žene, morala sam da primam dijalizu šest puta nedeljno po pet sati. U tome mi je pomogla medicinska sestra koja je bila uz mene svaki dan, kao da je i ona nosila moje dijete", rekla je Ana tada.

Bolovi u stomaku su počeli u trećem mjesecu trudnoće.

"Rekli su da je to normalno. Na kontroli ginekolog je, kada je stavio sondu na moj stomak, napravio takav izraz lica da mi se sledla krv u žilama. Okrenuo je ekran i rekao: 'Pa vaši jajnici ne mogu da stanu u ekran koliki su. Morate odmah da ostanete u bolnici'. Tada je sve počelo da se komplikuje", prisjetila se tada Ana.

Dobila je generalizovane edeme, teško se kretala.

"Prvi put su mi punktirali stomak i izvukli 31 tečnosti, posle 12 sati voda se vratila, a onda opet punktiranje i opet 31. jajnici su samo još više rasli i još više tečnosti proizvodili. Tada su mi stavili dren. Jednom kada je došla sestra kako bih primila dijalizu djevojke sa odjeljenja su je pitale:

'Izvinite, da li je ova trudnica imala saobraćajnu nesreću?'. Tako sam izgledala, kao da me je neko u najmanju ruku tukao. Iz stomaka su mi visile djevice, renovi, gaze, Hasleri, ruke pune braunila, potpuno izdeformisana", napisala je Ana tada.

Bolovi su bili jaki - profesor koji ju je vodio tada rekao je kako u čitavoj karijeri nije slično vidio. Problemi su počeli i sa disanjem te nesanica.

Anu su tada priključili na aparate za disanje.

Konzilijum ljekara se tada okupio u njenoj sobi kako bi je obavijestili da će morati da prekine trudnoću ako želi da živi. Rekla im je da sačekaju još malo i da će zajedno uspjeti i pobijediti.

"Poslije mesec i po dani pakla samo jedan dan sam se probudila i sve je prošlo. Jajnici kao da nikada nisu bili veliki i kao da nikad nisam imala vodu u tijelu... Čak su me i otpustili iz bolnice. Tada počinje period kada nisam mogla da spavam, valjda od šoka šta sam sve preživjela. Nakon mjesec i po dana od izlazka iz bolnice, bila sam 24. nedjelja, u beba je imala oko 300 g, prvi put sam prokrvarila i ležala sam u bolnici narednih mjesec dana. U 32. nedjelji, na samom početkuosmog mjeseca, legla sam da odmorim i probudila me je nekakva toplota. Otkrivam se i shvatim da ležim u lokvi krvi! Kao anesteziolog nikad u operacionoj sali nisam videla toliko krvarenje. Nikad. Nisam stigla pošteno ni da se uplašim, sve se brzo odigralo. Noa je rođena 20 minuta kasnije sa lijepom ocjenom. Moja beba je bila teška 1950 gr i 44 cm dugačka. Kažu da je odmah zaplakala, da je imala lijepu boju. Poslije par sati došao je neonatolog da mi kaže da je beba počela lošije da diše i da je morao da je intubira i stavi na aparat za vještačko disanje. E, tad sam se prvi put stvarno uplašila. Kažu ljudi da kad dobiješ dijete sve se promjeni. Tad sam shvatila da je majci jedino važno da dijete bude dobro. Sutradan sam se popela stepenicama na 4. sprat na odjeljenje intenzivne nege da vidim svoju bebu. Opet niko nije vjerovao da žena posle carskog reza to može. Nakon četiri dana sam izašla iz bolnice, a petog dana sam vozila auto", napisala je Ana tada te zaključila:

"Moja Noa je tog dana kad je riješila da se rodi zapravo samo željela majci da pomogne. Imam utisak da je moja devojčica poručila:

'Majko tebi hvala, a sad ću dalje sama da se borim'. I ja verujem da je tako bilo".

Noa sada mora baš tako dalje, sama, ali rodila ju je snažna i hrabra mama i nema sumnje da će da izraste u djevojku na koji bi mama bila ponosna.