Vuk Bačanović: Tri uslova Dodikovog postojanja

Piše: Vuk Bačanović

Novoizabrani predsjednik RS-a, Milorad Dodik, čiji se uspjesi kao premijera vlade mjere nizom poduhvata, kao što su gubitci rafinerije u Bosanskom Brodu u iznosu od 99,5 miliona KM (uključujući obaveze preduzeća koje prevazilaze njegovu vrijednost), propali poslovi sa Čezom i Strabagom, milijardu KM od PDV-a i 650 miliona dolara od prodaje Telekoma Srpske iskorištenih za kupovanje socijalnog mira itd., mandat započinje projektom, koji ima za cilj zasjeniti nabrojane (i nenabrojane).

Dodik je u intervjuu beogradskom dnevniku Danas, između ostalog, rekao da je „Bosna i Hercegovina moguća kao savez republika ili je neće biti“, te da se potrebno vratiti „na izvorni Daytonski sporazum“, što podrazumijeva vraćanje „otetih entitetskih nadležnosti“ Republici Srpskoj. „Politička pozicija Sarajeva, koje je 94 posto muslimansko, jest osveta Srbima. To da je moguće ublažiti odnose u BiH ideja je koja postoji samo u liberalno-demokratskim krugovima u Beogradu i u međunarodnoj zajednici, koja se već 20 godina bezuspješno trudi održati tu iluziju. BiH je nemoguća kao država, nikada nije bila, niti će biti, i to je jedina realnost. Ponavljam, nisam ja zbog toga kriv“, zaključio je Dodik.

Dodikova politika povratka na izvorni Dayton uvjetovana je trima bitnim preduslovima.

Prvi je, dakako, materijalni. Dodik zna da, prostačkom harizmom, stečenim autoritetom na funkciji premijera, funkciju predsjednika može ojačati stostruko naspram nebitnosti svoga dosadašnjeg batlera Rajka Kuzmanovića, a dvjestostruko naspram nekompetentnosti novoga mogućeg premijera RS-a Stanislava Čađe, To znači da će pobrojani privredni „uspjesi“, morati biti nadomješteni sa više nacionalizma nego ikad.

To nas dovodi do drugog preduvjeta – ideološkog – kojim se ostvaruje materijalni. Srpski nacionalizam reafirmiran SDS-ovom ratnom i poratnom vladavinom, proizveo je, dvadesetogodišnjim dominacijom u školstvu i medijima generaciju kojoj je emotivno neprikosnoveno najbliži nacionalistički „kosovski“ narativ, odnosno nenaučna romantično-mistična koncepcija nacije. Ovaj je narativ postao toliko ukorijenjen da ga ni jednom oportunom i koristoljubivom političaru nije isplativo mijenjati, budući da bi se radilo o generacijskom poduhvatu. Dodik je na primjeru političke propasti Dragana Čavića naučio šta znači igrati se nacionalnim mitovima. Utoliko je jasna razlika između mladog Dodika, člana alternativnog Vijeća ministara, iz 1996., koji se zalagao za ukidanje entiteta i sadašnjeg kojem je jasno gdje su sigurne pare i moć, te kako do njih što lakše doći. Ako je negiranje genocida cijena, Dodik ju je spreman platiti.

Treći preduvjet je, svakako, nedostatak bošnjačke političke strategije prema Republici Srpskoj, a koja ne bi bila bazirana na nerealnim 100 % obećanjima Harisa Silajdžića, koja su za krajnju posljedicu imala rušenje Aprilskog paketa ustavnih promjena. Loša bošnjačka politika (ili nedostatak politike uopšte) ojačala je Dodika dvojako. Sačuvao je Republici Srpskoj više ingerencija, te mogao optužiti bošnjačke političare za beskompromisnost i želju da se „osvete Srbima“, što je neiscrpno oružje za plašenje naroda, baš kao i obećanja o povratku na izvorni Dayton, ili ona o nezavisnosti, koja su u trenutnim globalnim političkim konstelacijama neostvariva, tj. bila bi ostvariva u slučaju raspada NATO pakta, Evropske unije ili SAD-a, a koji bi, zasigurno doveli do daleko većih posljedica nego što je otcjepljenje entiteta sa geostrateški izuzetno nepovoljnim položajem. Dodikova „moguća“ BiH, tehnički već jeste „savez republika“ i Dodik nema baš nikakvih realnih mogućnosti ta do promijeni.

radiosarajevo.ba