Vuk Bačanović: Light nacionalizam Angele Merkel

Piše: Vuk Bačanović

Odmjereni zaokret Savezne Republike Njemačke udesno posljednjih se dana sve „odmjerenije“ intenzivira. Vladajuća CDU još se nije oporavila od „zgroženosti“ istraživanjem koje je sprovela fondacija Friedrich Ebert, a prema kojem ksenofobna osjećanja gaji četvrtina Nijemaca, a državna kancelarka Angela Merkel je požurila da podmlatku CDU-a u Berlinu obznani da “takozvani multikulturalni koncept prema kojem ljudi sretno žive jedni pored drugih jednostavno nije uspio“.

Kancelarka Merkel je, između ostalog, podsjetila da ono jest da je Njemačka 60-tih godina “pozivala radnike iz inostranstva da dođu”, ali oni, avaj, nisu otišli, nego “su ostali da žive u Njemačkoj.”

"Zavaravali smo se kada smo govorili: 'Neće oni ostati, u jednom trenutku će otići', ali to se nije dogodilo", zavapila je Angela, a podržao je lider bavarske Hrišćansko-socijalna unije (CSU), Horst Seehofer , koji je istakao da je “očigledno da se imigranti iz država kao što su Turska i Arabija teže integriraju“. „Multikulti je mrtav“, zaključio je Seehofer.

Naravno da ovakve izjave, uprkos panici koju izazivaju kod imigranata i lijevo orijentirane populacije, postaju ponešto drugačije i ublaženije kada se stave u kontekst drugih izjava i poteza njemačke kancelarke i njenog kulturološki podobnog političkog saveznika Seehofera. Merkelova je, tako, svoj stav da imigranti moraju naučiti njemački jezik „ili nisu dobrodošli“, poduprla porukom turskog predsjednika Abdullaha Güla sunarodnicima u Njemačkoj da se integriraju i progovore njemački “bez akcenta”.

Kako, dakle, optužiti Merkelovu da, barem Turcima, želi bilo šta drugo nego njihov vlastiti „kulturološki“ lider? Odgovor na ovo pitanje se ponešto kristalizira kada postaje jasno da je naglo obrušavanje njemačkih političara na svetost multikulturalizma, (koju je EU nudila i još uvijek nudi kao savršen recept blagostanja „multikulturnim“ državama kao što je npr. BiH) zapravo samo light verzija onoga što se dugo nastoji zamaskirati proceduralnom uljudnošću i okoštalim frazetinama. Tako je još u augustu jedan od vodećih finansijera u Njemačkoj, bivši član izvršnog odbora Deutsche Bundesbank Thilo Sarrazin izjavio “da ni jedna imigrantska grupa, nije u tolikoj mjeri povezana sa iskorištavanjem države blagostanja i kriminalom kao muslimani“.

„Veliki broj Arapa i Turaka nema ni jednu drugu produktivnu funkciju, osim trgovine voćem i povrćem“, rezimirao je kulturološki Nijemac Sarrazin svoju ekonomsku računicu.

Prema tome, zaokret Merkelove u ekstremnije desno, uprkos licemjerno-diplomatski pridodanoj izjavi da su i islam i hrišćanstvo i judaizam dio njemačke kulture, (uz obavezu imigranata “da se integrišu”) znači samo jedno: da su nacionalističke strasti uzele toliko maha, da ih valja kanalizirati populizmom, koji će, istina, hoće ostati u okvirima političke korektnosti, ali se ubuduće neće libiti da bude zaštitnik, navodno ugroženih „kulturnih vrijednosti“ njemačkog naroda.

„Da li to znači da će imigranti, pod prijetnjom istjerivanja, morati prihvatiti hrišćanski model bivanja čovjekom?“, pita se urednik Tagesspiegela Erich Reinicke u svome članku Das Multikulti-Eiapopeia (Epopeja multikulturalizma), kojeg prenosi ljevičarski Die Tageszeitung.

Da je ovo pitanje iz korijena pogrešno postavljeno, zaključili su odavno dva vodeća marksistička filozofa današnjice Alain Badiou i Slavoj Žižek. Badiou je, pišući u svojoj Komunističkoj hipotezi o najnovijoj recesiji zaključio da način “na koji nam se globalna finansijska kriza opisuje nalikuje lošim filmovima proizvedenim u onoj mašini pripremljenih hitova”: “Sve je tu: postepeni spektakl katastrofe, gruba manipulacija neizvjesnošću, egzotičnost identičnog… jao, jao, ni najbolji planovi nisu spriječili Black Friday, sve kolabira, sve će kolabirati… ali još uvijek postoji nada: četa moćnika 'mala, ali odabrana' stupa na pozornicu. U istoj mjeri su jaki i učinkoviti kao likovi u filmu katastrofe. Sarkozyji, pauisonsi, merkelovi i browni, tricheti - monetarni borci izlijevaju milione u centralnu dvoranu i spašavaju dan.”

Ponešto je slično i sa multikulturalizmom, ili konceptom kulture samom po sebi. Baš kao što se kao spasioci od ekonomske krize nameću isti političari koji su služili kao izvršni odbori neoliberalnih magnata i ekonomista, tako se kao babe narikače i zaštitnici svoje “kulture” od multikulturalizma javljaju identični lideri koji su se do jučer u njega zaklinjali.

Radi se o istim ljudima, koji su promovirali kulturološki identitet nad klasnim, kao koegzistenciju među kulturama, kao tobožnje rješenje sve većeg klasnog raslojavanja u svijetu. Kako bi se ugušila svijest o identitetu, koji je matematički dokaziv - klasni (iznos plaće, kvalitet ishrane, uslovi stanovanja), potencirao se “sretan život jednih pored drugih”, kojeg sada evropski političari, kako bi zamaglili sopstveno učešće u globalnom izrabljivanju, ismijavaju kao ništavan.

„Živimo u svijetu u kojem je kulturalno priznanje važnije nego društveno-ekonomska borba, gdje su kulturalni studiji zamijenili kritiku političke ekonomije“, napisao je još prije deset godina Slavoj Žižek u svojoj knjizi „Škakljivi subjekt“.

Zanimljivo je, posebno iz citiranog rasističkog ispada Thila Sarrazina, koliko je razdiranje multikulturalizma u svojoj osnovi klasna represija. Ono će se slomiti upravo na onima koji su „pozvani“, a zapravo radi golog preživljavanja bili prisiljeni da dođu u Njemačku kako bi bili jeftina radna snaga, a sada bi trebali nositi krivicu jer njihov sirotinjski inat, nije po volji perverzno bogatim kapitalističkim mešetarima. To što se sirotinjski inat u slučaju Njemačke kulturološki izražava kroz islam i/ili, eventualno turski nacionalizam, dok je nadmenost vladajuće klase izražena u „hrišćanskom modelu bivanja čovjekom“, nije stvar dogme same po sebi, već kapitalističkom ekonomijom, koja traži, kao i uvijek traži kulturološke obrasce kojima će održati svoje postojanje.

Trenutno je taj obrazac sveevropski soft kulturološki nacionalizam tipa Sarkozy, Merkel, čija su kolateralna žrtva Romi i neintegrirani (šta god to značilo) imigranti. Da će igranje na kartu zaštite kulture i „našosti“ donijeti, obilnu porciju glasova nema sumnje, no šta će se dogoditi, kada se i taj politički kapital istroši?

radiosarajevo.ba