Uzroci izbornog debakla Naše stranke

Piše: Kenan Efendić, Radiosarajevo.ba

 

Naša stranka na ovim je izborima doživjela totalni debakl, s kojim se, kontekstualno, može mjeriti još samo četverogodišnje propadanje Stranke za BiH i njenog lidera Harisa Silajdžića.

Zajedno sa Novom socijalističkom partijom Zdravka Krsmanovića, Naša stranka nije osvojila niti jedan mandat u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Ova koalicija imat će samo jednog zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, iz izborne jedinice 6.

Kada je riječ o Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, situacija nije toliko katastrofalna, ali je daleko od povoljne. Koalicija, odnosno Naša stranka, imat će najvjerovatnije jednog zastupnika, iz izborne jedinici 11, koju sačinjavaju sarajevske opštine Centar, Stari Grad i Novo Sarajevo, te Ilijaš i Vogošća. Taj će zastupnik, po svemu sudeći, biti nosilac liste Fadil Šero, generalni sekretar Stranke.

Na kantonalnom nivou, gdje se, nakon poraza na državnom, očekivala utjeha i napredak, situacija nimalo nije bolja. Naša stranka će imati samo jednog zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo, gdje su imali i najviše glasova na lokalnim izborima prije dvije godine.

Taj jedan kantonalni zastupnik će sigurno biti Danis Tanović, nosilac liste, potpredsjednik i jedan od osnivača Naše stranke.

Koliko su ovi rezultati loši ili katastrofalni, nema potrebe raspravljati. Od Naše stranke na ovim su izborima bolji rezultat ostvarile neke bizarne stranke, poput Stranke kokuza, koja je više satirički projekat nego li politička stranka.

Međutim, valjalo bi raspravljati o uzrocima ovakvog debakla stranke koja se predstavlja(la) kao jedina istinska politička alternativa u Bosni i Hercegovini.

Prvi problem koji od osnivanja prati ovu stranke jeste ideološko samodefiniranje i biračka percepcija. Ne treba se zavaravati, Našu stranku su osnovali, uglavnom, razočarani članovi, aktivisti ili simpatizeri SDP-a, a Naša stranka nikada nije uspjela samostalno, autonomno odrediti svoju ideološku poziciju, nego se uvijek definirala naspram SDP-a.

Ali, poslije lokalnih izbora 2008. godine rukovodstvo stranke povlači potpuno nelogičan i nekoristan potez: ulazi u koaliciju (ili, ako pristanemo na eufemizme, u: partnerstvo) sa SDP-om na nivou Grada Sarajeva. Koalicija je završila neslavno, u stranačko-ličnim prepucavanjima i nemuštosti Naše stranke u krucijalnim trenucima sukoba.

Poslije toga, stranke je sve manje u medijima, iako medijsku podršku imaju, čak i od Dnevnog avaza i Globala, a internetski mediji su joj uglavnom izrazito naklonjeni. Međutim, Naša stranka, osim osnovne ideje „promjene“ i „novine“, nije nudila nikakve razrade i nadogradnje takve ideje.

Potom slijedi bespotrebna i štetna koalicija sa Novom socijalističkom partijom Zdravka Krsmanovića, partijom koja je infrastrukturno i kadrovski ipak slabija od Naše stranke, ma koliko obje bile slabe u poređenju sa etabliranima partijama. Koaliranje s Krsmanovićem, i par Krsmanovićevih poteza u javnosti, dodatno je usložilo problem ideološke percepcije Naše stranke.

Sve procese prati relativna šutnja i neoriginalnost stranke u važnim stavovima. Jedino je vrijedno izdvojiti kritiku Alije Behmena, gradonačelnika Sarajeva, koji je pokušao zabraniti porodicama ubijenih u maju 1992. dolazak u Dobrovoljačku ulicu.

Međutim, vrhunac negativnih tokova u Našoj stranci dolazi sa predizbornom kampanjom. Neinventivna noseća parola „Rat mafiji. Ili mi ili oni“, fokusiranje pažnje na SDP-ovo koketiranje sa SBB-om Fahrudina Radončića, neozbiljno i kvazigerilsko vođenje cjelokupne kampanje, kojekakve ulične infantilnosti tipa „poslije glasanja nema kajanja“, manjak opšte energije i napora… sve je to dovelo do toga da birači u Našoj stranci ipak ne vide tako dostojnu alternativu postojećem političko-društvenom stanju.

Rukovodstvu Naše stranke ostaje da ozbiljno promisli i odluči o budućnosti stranke. Ukoliko smatraju da je dosadašnji način vođenja stranke ispravan, onda je zaista bolje ne trošiti budžetski novac, vrijeme i energiju. Ukoliko vrh Naše stranke smatra da još uvijek imaju minimum povjerenja i kredita u stranačkoj i biračkoj bazi, onda će stranku morati shvatiti puno ozbiljnije, profesionalnije i, prije svega, s više ideološke, marketinške i svake druge inventivnost i dosljednosti.