Tromp i Nice: Šta je BiH propustila u prikupljanju dokaza

U analizi postupka revizije po tužbi BiH protiv Srbije koju su radili Geoffrey Nice, bivši tužilac Haškog tribunala u slučaju protiv Slobodana Miloševića, i njegova saradnica, profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu, Nevenka Tromp, pojasnili su šta je sve BiH propustila proteklih 10 godina u prikupljanju dokaza za kredibilnu aplikaciju, piše N1.

1. Geoffrey Nice, tužilac Haškog tribunala na suđenju Slobodanu Miloševiću 2007. otkrio postojanje tajnog sporazuma između Carle del Ponte, glavne tužiteljice Haškog tribunala i Srbije – u procesu protiv Miloševića korišteni tajni dokazi s kojima javnost nikada nije upoznata, i nisu mogli biti korišteni u postupku tužbe BiH protiv Jugoslavije pred Međunarodnim sudom pravde. Tromp i Nice pišu kako, nakon saznanja da postoje ključni dokazi koji bi mogli povezati Srbiju s genocidom u BiH, tada bošnjački član Predsjedništva Haris Silajdžić, ali i hrvatski premijer Ivo Sanader, nisu zatražili od Vijeća sigurnosti UN-a dozvolu da se tajni dokumenti obznane.

2. Dokumenti koje je 2005. dostavilo bivše Ministarstvo vanjskih poslova Srbije i Crne Gore na zahtjev Haškog tribunala. Sedam dokumenata – ukaza Predsjendištva SFRJ i predsjednika SRJ Zorana Lilića, koji se tiču unaprijeđenja generala Ratka Mladića, a koji mnogi su mišljenja direktno upućuju na vezu Srbije i srebreničkog genocida. Ipak, na dokumente je zatražena primjena zaštitnih mjera. Sporazum su potpisali tužiteljica Carla del Ponte i predsjednik Nacionalnog savjeta za saradnju s Haškim tribunalom Rasim Ljajić. Niko nije poduzeo nikakve korake da na vrijeme iskoristi te dokumente.

3. 2010. otkrivanje masovne grobnice Tomašica. Razmjere Tomašice su pokazale da je Prijedor bio dio ili početak zločina koji su započeli 1992. u Sjevernoj Bosni (Krajini i Posavini), a završeni 1995. u Podrinju, a koji se mogu okvalifikovati kao genocid.

4. Odluka Haškog tribunala iz 2011. da skine tajnost s dokumenata i zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane Jugoslavije, iz slučaja protiv generala Momčila Perišića.

5. Presuda iz 2011. oficiru MUP-a Srbije Vlastimiru Đorđeviću, koji je proglašen krivim za zločine na Kosovu. Presuda je potvrdila da Škorpioni učestvovali u zločinima na dvije lokacije na Kosovu 1999. i da su bili direktno poređeni MUP-u Srbije, u vrijeme kada su počinili zločine. Ista jedinica počinila je i zločine u Godinjskim Barama 1995.

6. Presuda Vujadinu Popoviću i drugim iz 2013. Osuđeni za genocid u Srebrenici. Popović, Drago Nikolić, Radivoje Miletić, plaćani, unaprijeđeni i penzionisani pripadnici Vojske Jugoslavije, odnosno Srbije.

7. Drugostepena presuda 2015. Zdravku Tolimiru, osuđenom također za genocid u Srebrenici i Žepi. Prvi put da je presuđen genocid u nekom drugom mjestu osim Srebrenice.

Polja na kojima je BiH mogla raditi i tražiti nove dokaze unazad deset godina:

1. Svi oficiri koji su proglašen krivim za genocid u Srebrenici a koji su bili u službi Vojske Jugoslavije i bili de facto i de jure organi Srbije ( postoje video snimci koji su se naknadno pojavili )

2. Škorpioni su de facto i de jure organ srbijanske vlade, Ministarstva unutrašnjih poslova – prije, za vrijeme i nakon ubistva mladića u okolini Srebrenice (potencijalno polje za nove dokaze).

3. Stranice vojnih zabilješki oficira, koje su skrivene od javnosti, zbog zahtjeva Srbije, a koji bi mogli jasno dokazati da su određeni oficiri bili dio organa Srbije a ne VRS-a. Značajan dio zabilješki oficira VRS-a također je nedostupan javnosti tokom procesa pred Haškim tribunalom, zato što je Srbija nastojala blokirati istinu prema Međunarodnom sudu pravde. Opravdanje Srbije da traži oznaku tajnosti na dokumente je vitalni državni interes.

4. Još jedan dokument koji pokazuje da je Srbija učestvovala u ratu u BiH je pismo koje je potpisao ministar pravde Srbije a potrebe ekstradicije Ejupa Ganića iz Londona, piše N1.