Preminuo čika Ale, banjalučka legenda: 'Pamtit ćemo ga po darežljivosti, humanosti i vedrini...'

Banjalučka legenda Alija Mahmutović, poznatiji kao čika Ale, preminuo je danas, 15. septembra u Banjoj Luci.

Posljednje dane proveo je u Domu penzionera. Građanima Banja Luke u sjećanju će ostati po darežljivosti, humanosti, saosjećajnosti i vedrini.

Kod Gradskog mosta, na strani Kastela, gdje je čika Ale često boravio, svi koje žele moći će u subotu, 16. septembra položiti cvijeće i na taj način se dostojanstveno oprostiti od čika Alije.

Trending

Zukan Helez: 'Pozivam Dodika da se okani ćorava posla i da zajedno počnemo raditi'

Od njega se opraštaju brojni građani, ali i uposlenici i i stanari Doma penzionera koji su se oprostili od čika Alije.

"Uvijek je teško kada odlazi neko drag. Često se zbog prirode posla naprosto srodimo sa našim korisnicima i rijetko o tome pričamo, što zbog porodica, što zbog drugih korisnika, što zbog tajnosti podataka, ali o ovom korisniku moramo, napisati bar riječ-dijve, poštujući sve navedeno.

Dragi naš Čika Ale, Alija Mahmutović rođen je 25.02.1942. godine u mjestu Vrbanja, od oca Mustafe i majke Adevije, tada je bar upisan, iako je on tvrdio da je rođen u januaru 1941. godine.
O njegovom životu se malo zna, ali ono što se zna je da je cijeli svoj život bio human i darežljiv čovjek, vedrog izraza lica, koji je imao mnogo hobija, a među njima je bila šetnja gradom, dijeljenje bombona djeci, redovno je hranio golubove, cuke i mace, amaterski regulisao saobraćaj, skupljao sličice Životinjskog carstva, pamtio registarske tablice i šta sve ne.

U naš dom je došao u februaru 2023. godine i ubrzo se raširila vijest da je tu. Zbog poodmakle bolesti malo šta smo o njemu saznali, ali to nam nije ni bilo bitno, jer i bez legende o Ali dovoljno nam je bilo vidjeti njegov topli pogled i duh da te osvoji. Iako teško pokretan u slobodno vrijeme znao je doći do prozora i hraniti golubove.

"Znaš trebamo ih nahraniti, oni hrane svoje mlade." Tiho i jedva razumljivo bi prozborio.
Često bi nas držao za ruku i samo se osmjehivao. Bio je miran, staložen i dostojanstven u svoj svojoj muci. I kada više nije mogao koračati nije zaboravljao svoje golubove, smo bi nam pružio ruku sa komadom hljeba i sve nam je bilo jasno.

Za ovo kratko vrijeme u više navrata je bio hospitalizovan i uvijek se vraćao. Ali ne i ovaj put.
Otišao je naš Ale put svojih golubova i za sobom je ostavio mnoge lijepe uspomene kojih ćemo se svi sjećati.

U amanet nam ostaje lekcija da svemu i svima pristupamo sa osmijehom, toplinom, blagošću i poštovanjem, baš kao što je to i naš čika Ale činio. Dragi naš Ale, čast nam je bila poznavati te i služiti te", napisali su u emotivnom pismu iz Doma penzionera.