Pa ko je, zapravo, Dragan Vikić, opjevani heroj Sarajeva?

Ironično, sude mu jer je obranio Sarajevo. Leđa mu je okrenula sarajevska čaršija, bačen je u ralje pravosuđa bez obzira na to što se u Sarajevu dobro zna da nije kriv za zločine iz aprila 1992. za koje ga terete, piše Večernji.ba.

A da nije bilo Dragana Vikića, ratna sudbina Sarajeva vjerojatno bi bila posve drukčija. Grad bi pao u ruke Srba.

Vikićevi suborci htjeli su protestvovati u Sarajevu zbog podizanja optužnice i početka sudskog procesa, međutim, pod političkim pritiskom “povukli su ručnu” i stali. Pa ko je, zapravo, Dragan Vikić, opjevani heroj Sarajeva?

S očeve strane Vikić je podrijetlom iz Kreševa, a na Mati Vikiću, djedu Dragana Vikića, još uvijek se vode zemljišne parcele u Tarčinu. Vikićev otac Anto rođen je 1905. Prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu je radio u drvnoj industriji za Talijane. Slovio je za jednog od najboljih inžinjera. U Drugom svjetskom ratu, 1942. Vikićev otac otišao je u partizane. Nakon rata zaposlio se u Šipadu, međutim, nije mogao napredovati jer je odbijao članstvo u Partiji. Umro je 1977. Majka mu je rođena Zagrepčanka, završila je Ekonomsku školu i radila je u nekadašnjoj Veleformaciji. Umrla je 1986.

Osvajao zlato za državu

Roditelji su Dragana Vikića dobili relativno kasno, rođen je 1955., a kršten u sarajevskoj katedrali u oktobru 1955. Vikić ima dvije sestre. Starija je umrla, a mlađa živi u Sarajevu. Odrasli su na Vasinu Hanu, iznad Vratnika, oko dva kilometra od Baščaršije, gdje je živjelo nacionalno izmiješano stanovništvo: Muslimani, Srbi, Hrvati, Slovenci.

Vikić je studirao na Fakultetu za fizičku kulturu (DIF) i trenirao u karate-klubu Bosna. Karateom se počeo baviti slučajno, a stipendiju republičkog Sekretarijata unutarnjih poslova (SUP) dobio kao državni reprezentativac. Budući da je bio stipendist, rečeno mu je vrlo izravno da se mora upisati u Partiju.

Bio je 15 godina aktivan kao karatist, od toga je sedam godina nastupao za reprezentaciju Jugoslavije, od 1977. do 1984. Kao sportaš bio je poznati majstor karatea, 5. dan. Osvajao je državna prvenstva i medalje za reprezentaciju. Prvu zlatnu medalju za Jugoslaviju osvojio je 1978. u Beogradu, potom u Bruxellesu.

Poslije završetka fakulteta počeo je raditi kao profesor u policijskoj (milicijskoj) školi na Vracama u Sarajevu. Nakon završetka studija otišao je na odsluženje vojnog roka u Pančevo, kao diverzant. Svih 12 mjeseci imao je tešku obuku, nije mu bilo dopušteno trenirati u karataškom klubu u Pančevu. Po povratku iz vojske još se tri godine bavio karateom. Trenirao je minimalno dva puta dnevno jer, prema njegovu mišljenju, “jednim treningom dnevno ne možeš ništa”.

Nakon Titove smrti, najprije se na saveznoj, a potom 1982. i na republičkim razinama formiraju specijalne postrojbe MUP-a. Specijalci su se u Sarajevu okupili u februaru 1982., a Vikić im se priključio po povratku iz vojske. Godine 1988. bio je zapovjednik bataljona (bojne) specijalne policije na Kosovu. Bataljon je imao tri čete (satnije), dvije iz BiH i jednu iz Slovenije. Nakon smjene u trajanju od 50 dana Slovenci više nisu odlazili na Kosovo.

"Mi smo sve građane dolje na Kosovu tretirali isto. Sjećam se nekih Srba i njihovih negodovanja na punktovima: 'Što ste mene zaustavili, ja sam Srbin?' Dolje se osjetilo da se nešto događa, pogotovo u jedinicama koje su dolazile iz Srbije, Makedonije i Crne Gore. To sam ja osjetio i u vojsci kad smo bili na logorovanju u Šumadiji", prisjeća se Vikić.

Među zapovjednim kadrom u policiji, pa i u MUP-u BiH, osjetilo se “komešanje” tek nakon Miloševićeva govora na Gazimestanu 1989. Srbi su, naime, i u BiH počeli s pripremama za rat puno prije i planski. U to vrijeme Specijalna jedinica MUP-a Sarajevo, kojom je zapovijedao Vikić, počinje u BiH presretati vojne kamione s oružjem zbog čega je kazneno prijavljivan. JNA je, naime, već dijelila oružje Srbima po BiH. Tako je specijalna policija jednom zaustavila puna četiri TAM-a s 1113 pušaka.

Vozači tih kamiona bili su odjeveni kao noćni čuvari. Imali su izgovor da je riječ o vojnom konvoju za Visoko.

"Visoko je imao garnizon od nekih 50 vojnika. Što će tamo 1113 pušaka? Znači, to je išlo za Knin", govorio je Vikić.

Od tog trenutka Vikić se zamjerio JNA.

Kako je policija presrela jedan kamion s oružjem koji se nije htio zaustaviti i koji je odvezen put Bileće, Vikić je 30. aprila 1991. dobio težak zadatak. S policijskim konvojem preko Foče, Tjentišta i Gackog otišao je prema vojarni u Bileći. U Gackom je sreo zapovjednika policijske postaje Ratka Popovića.

Umalo stradao u Gackom

Na tom putu zamalo da nije došlo do krvoprolića. Vikića i njegove specijalce u Gackom i Bileći dočekalo je 50 hiljada razjarenih Srba. Nekako se izvukao, ali oružje nije vratio. Štoviše, Srbi su ga ucijenili da ostavi sve, cijeli policijski konvoj s vozilima i oružjem, i da se tako vrati u Sarajevo. Međutim, Vikić je to odbio i pod cijenu da svi njegovi specijalci izginu.

Pa ipak, policija u BiH do kraja 1991. ostala je “jedinstvena”, ma što to značilo. Tako je bilo sve do prvih barikada koje su Srbi postavili 1. marta 1992., dan nakon referenduma o nezavisnosti BiH kojem su se Srbi protivili. Bila je to uvertira u krvavi rat, a položaj specijalne postrojbe MUP-a bio je takav da je samo ministar obrane mogao narediti njeno djelovanje. Međutim, takvog naloga od ministra Delimustafića nije bilo. Sarajevska policija i njen zapovjednik Kemal Šahović također nisu reagirali i uklonili prve barikade. Uklonili su ih građani. Događaji su se počeli strahovito brzo odvijati.

U specijalnoj policiji bilo je oko 36 posto Srba, 20 posto Hrvata, a ostalo su bili Muslimani te desetak Slovenaca. Na Bajram 4. aprila održan je sastanak na kojem su, uz ostale, bili ministar Delimustafić te Branko Kvesić, šef Službe državne sigurnosti, a sastanak se ticao sudbine Vikićeve Jedinice za specijalne namjene MUP-a BiH. Saopćenje za medije nakon sastanka bilo je da Specijalna jedinica republičkog MUP-a ostaje nedjeljiva, što nije odgovaralo istini. Srbi su se već premještali iz baze u Krteljima i željeli su iznijeti jednu trećinu materijalno-tehničkih sredstava, oružja, vozila, oruđa. Srbe je predvodio Milenko Karišik koji je vrlo brzo postao zapovjednik Srpskih specijalnih jedinica. Ostali, predvođeni Vikićem, nisu dopuštali iznošenje oružja, streljiva i vozila iz baze u Krteljima. Vikić im je odgovorio da mogu iznijeti samo svoje osobno naoružanje. Nekoliko sati nakon toga počeli su gađali Vikićev stan.

Sljedećeg dana, 5. aprila 1992., Srbi koji su bili specijalci u zajedničkoj postrojbi napadaju Školu unutarnjih poslova na Vracama jer je već bila donesena odluka da se srpska specijalna policija stacionira u školi Vrace. S druge strane Vikić i njegovi specijalci donose odluku da zaštite oko 200 kadeta u školi na Vracama. Formirana je borbena kolona, Vikićevi specijalci idu preko Vrbanja mosta gdje se već gine. Na mostu su već poginule Olga Sučić i Suada Dilberović, što se dogodilo 5. aprila oko 15 sati. Zanimljivo, ministar Delimustafić specijalcima je izdao zapovijed da idu deblokirati školu tek kad su je Srbi zauzeli. Kad su došli pokraj Jevrejskog groblja, Vikićevi specijalci htjeli su bestrzajnim topovima, pancirnim zrnom, gađati tenkove, smještene u Spomen-parku na Vracama, ali je ministar Alija Delimustafić naredio da se ne puca.

Kad su Srbi osvojili školu na Vracama i zarobili kadete i odveli ih na Pale, između njih i republičkih snaga MUP-a pojavljuje se JNA kao tampon-zona.

Nakon tih događaja povratka više nije bilo. Vikić je u Skupštini BiH, ispred TV kamera, pozvao građane da se odupru JNA i brane svoj grad. “Poštovani građani, ja sam Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a BiH”, tako je počeo svoj govor.

"Pozvao sam sve da brane grad: rudare, sportaše, radnike, domoljube, Srbe, Hrvate, muslimane...", prisjećao se Dragan Vikić mnogo godina poslije.

Njegov poziv za odbranu grada bio je prijelomni trenutak. Kolebljivost građana pretvorila se u odlučnost za otporom. Njegov javni poziv građanima da brane grad urodio je plodom. Budući da sistem za mobilizaciju nije postojao, a Teritorijalna obrana bila je rasturena, Vikić je postrojbe popunio javnim pozivom. Odaziv je bio velik, a u najvećem broju odazvali su se sportaši. U prvih sedam dana specijalcima se pridružilo oko 500 ljudi. Osim njih, rezervni sastav policije, ljudi iz policijskih stanica, dao je svoj obol u ljudstvu. Kako je ratni sastav Specijalne jedinice MUP-a BiH brojao 1200 ljudi, Vikić je, uz aktivni sastav, brzo popunio svoju postrojbu. No, prije toga, prvi zadatak bila mu je obrana Televizije Sarajevo i zgrade Skupštine BiH.

"Nisam spavao pet dana i pet noći. Kod nas su dolazili ljudi sa svih strana koji su željeli braniti grad, pogotovo s rubnih dijelova Sarajeva."

Tako je popunjavan sastav postrojbe, ljudi su obučavani i slani na prvu crtu obrane, a ostali su uništavali tenkove, snajperiste, itd. U Sarajevu je početkom rata bilo jako puno srpskih snajperista. Stoga je Vikić organizirao antisnajperske timove. Organizirao je i dvije velike akcije, ulazak na Grbavicu i na Ilidžu, međutim, MUP ih je vratio.

"Zašto su nas ovi iz MUP-a vratili, to samo oni znaju."

No, kad se 18. aprila 1992. odrađivala akcija “Pretis”, Vikićeve ljude MUP nije opozvao. Iz tvornice Pretis izvukli su oružje, streljivo, granate, a posebno su bila važna protuoklopna sredstva. Sve su to bile pretpostavke za ključni događaj za Sarajevo, 2. maja 1992., kada je zapravo obranjen grad. Vikić je isticao da su, uz specijalnu policiju i Teritorijalnu obranu, i druge policijske postaje također odradile dobar dio posla: blokirane su sve vojarne JNA u gradu.

Srbi su krenuli u frontalni napad kako bi presjekli grad na dva dijela. Htjeli su osvojiti i zgradu Predsjedništva BiH, međutim, da se to ne dogodi, ključnu su ulogu odigrali Vikićevi specijalci.

"Negdje iza ponoći od Munira Alibabića dobivam informaciju da će oni krenuti negdje oko 4 ujutro, da će biti oštar napad. Ukrcali smo ljude na te pozicije iz kojih će pravaca krenuti napad. Presjekli smo ih i nanijeli im velike gubitke", govorio je Vikić.

Alija Izetbegović toga je dana, 2. maja, bio zarobljen. Upravo zato što Srbi nisu uspjeli, moglo je doći do njegove razmjene, a general Milutin Kukanjac sa svojom je svitom napustio grad.

Ne treba zaboraviti da su, kad je Sarajevu bilo najteže, zapovjednici borbenih jedinica u Vikićevoj postrojbi bili Hrvati Vinko Šamarlić, Željko Jandrić, Ivan Čičak, Ivica Šutalo, Dejanović i drugi. Oni su vodili ozbiljne i stvarne bitke.

"Srbi očito nisu bili sinkronizirani, usklađeni. Da jesu, imali su dovoljno snage da osvoje grad", procjenjuje danas Vikić.

Sarajevo je, dakle, odbranjeno zahvaljujući policiji koju je vodio Hrvat. Armija BiH formirana je tek u junu 1992., a 15. aprila izmišljeni je datum njezina formiranja. Zanimljiva je priča iz februara 1993. kada su Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak poslali Vikiću pun kamion oružja i materijalno-tehničkih sredstava, unatoč tome što je u Srednjoj Bosni počeo muslimansko-hrvatski rat. Naime, Mate Stojić, brat haaškog uznika Brune Stojića, prije rata u Sarajevu imao je poznatu konobu “Šentada” i bio veliki prijatelj s Bošnjakom Nedžadom Čengićem koji se naslušao priča da Vikićevi ljudi nemaju određena materijalno-tehnička sredstva. Posve legalno dobio je i oružje i streljivo, granate i rakete, i uspio ih dovesti u Sarajevo. Uvjet je bio samo da taj kamion “ne završi kod Muslimana u Srednjoj Bosni”, nego u Sarajevu. To su oružje, dakle, generali HVO-a poslali u Sarajevo na ime Dragana Vikića i njegove specijalne policije.

“Ti si za mene najveći borac”

Dragan Vikić smijenjen je 6. januara 1994., nakon vrlo konkretnih prijetnji iz političkih i obavještajnih krugova, s mjesta zapovjednika Jedinice za specijalne namjene MUP-a BiH. Postrojba je preimenovana u Specijalnu jedinicu Bosna. Svejedno, i nakon njegova odlaska, specijalce su zvali “vikićevcima”. Zanimljivo, Ivo Komšić i Stjepan Kljujić, hrvatski članovi Predsjedništva BiH, nisu ni pisnuli kad je Vikić smijenjen. I da su govorili, vjerojatno bi on bio smijenjen, međutim, besramno su šutjeli.

Nakon završetka rata i potpisivanja Washingtonskog i Daytonskog sporazuma Hrvati su optužili Vikića da je zapovijedao specijalcima koji su počinili zločin 9. januara 1994. u hrvatskom selu Šantićima, u zaselku Buhine Kuće.

"Ja sam otišao ‘94., 6. siječnja", izjavljivao je Vikić tvrdeći da postrojba, dok je on njome zapovijedao, nije ratovala protiv Hrvata.

Nakon što je smijenjen, odlazi na mjesto načelnika Sektora za istraživanje i borbu protiv terorizma MUP-a BiH. Poslije je bio imenovan zapovjednikom Specijalne policijske jedinice MUP-a Federacije BiH. Zanimljivo, Alija Izetbegović na samrtnoj je postelji imao potrebu vidjeti Dragana Vikića. On se dan prije Izetbegovićeve smrti, s nekoliko suboraca, zadržao kod Izetbegovića punih 45 minuta. Kad su ušli na vrata, Izetbegović je počeo pjevušiti ratnu pjesmu Mladena Vojčića Tife “Ponesi zastavu, Dragane Vikiću”.

“Možda sam ti rekao, možda nisam... Znaš, bio sam dolje u Emiratima, pitao me jedan šeik, valjda su oni vidjeli na CNN-u: ‘Kako to da ti onaj komandant nije musliman? Kakva ti je to vojska?! Diraju li te?’” – rekao je Izetbegović Vikiću u razgovoru. “Diraju, otkad znam za sebe, ja sam u nekom kuršlusu s tim nekakvima na vlasti” – odgovorio sam mu. “Ti si za mene najveći borac za Bosnu i Hercegovinu. Ostani takav kakav jesi”, uzvratio mi je Izetbegović.

Unatoč tome što su iz osiguranja stalno tražili da napuste bolesničku sobu, Izetbegović nije dao Vikiću da ode.

Pa ipak, Tužilaštvo BiH nedavno je podiglo optužnicu protiv Vikića. Ta optužnica njega i Jusufa Pušinu, pomoćnika ministra za uniformiranu policiju BiH, Nermina Uzunovića Šoka i Mladena Čovčića, kao pripadnika rezervnog sastava Specijalne policije, tereti da su aprila 1992. u svojstvu zapovjednika policijskih snaga i izvršitelja “postupali protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika”, odnosno da su znali i bili informirani o zarobljavanju osam pripadnika JNA srpske nacionalnosti iz transportera u kvaru, na području Dobrinje. Zarobljeni vojnici potom su ubijeni u Velikom parku, a njihova su tijela sklonjena zbog skrivanja dokaza.

Optužnica tereti Vikića da je znao sve o zločinu i da je propustio uhititi i sankcionirati zločine. On je samo još jedan i nizu Hrvata protiv kojeg je podignuta optužnica po zapovjednoj odgovornosti. Takve optužnice dosad su u Sarajevu bile “rezervirane” za pripadnike HVO-a, ali one su se proširile na sve Hrvate, bez obzira pod kojom su se zastavom borili.