Nermin Čengić: Odgovor Nevenu Anđeliću

Vezano:
Neven Anđelić: O ljudskim pravima
Nermin Čengić: Na papiru sve je zagarantovano

piše: Nermin Čengić, Sarajevo

Kad neko prestane šutiti odnosno kad KONAČNO progovori, onda je to sjajno i od njega se očekuje da kaže nešto smisleno. Ali avaj.

O ljudskim pravima i "Univerzalnoj" već rekoh (Na papiru sve je zagarantovano) i govorim kad god mi naumpadne il' me neko priupita za mišljenje jer njih (ljudska prava) i njen (Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima) sadržaj smatram neizostavno bitnima za opstanak ljudske vrste uopšte. Ipak, ne vidim presudni spas u pojmovima i komadu papira već u djelima kojih premalo ima.

Također, ne mislim da sam popio svu, ako ikakvu, pamet time što se sablažnjavam nad opšteprihvaćenom glupošću koju konstantno doživljava ista ta ljudska vrsta čak i poslije izuma poput televizora, telefona, da ne kažem lebdećih satelita u svemiru.

Pojam ljudskih prava i saznanje da je njihovo postojanje i ukazivanje na njih nužno je nepobitna činjenica, ali tvrditi da je postignut značajan napredak u njihovom ostvarenju je u najmanju ruku neozbiljno.

Ja, jednostavno, ne mogu da se složim sa tezom da je postignut napredak po pitanju realizacije ljudskih prava u aktuelnom stanju svijesti. Još manje mogu prihvatiti da je taj napredak značajan. O kakvim dostignućima je riječ u svijetu u kojem se nekom sudi, a nekom ne sudi za istovrsne zločine? O kakvim dostignućima govorimo u svijetu u kojem se fašizam na velika vrata vraća na političku scenu? Kakvo je to dostignuće da u slavnom 21. vijeku s jedne strane imamo gladne, a s druge prežderane? Šta znači 2.000 nezaposlenih osoba sa invaliditetom samo u Kantonu Sarajevo? Šta smo mi to dostigli pobogu?

Isticanje činjenice da se napredak (parafraziram) "treba mjeriti vjekovima, a ne trenutkom" je više nego smješan razlog za dokazivanje napretka civilizacije. Koliko vijekova, koliko perioda uopšte treba da se glupost proglasi glupošću, da se besmisao proglasi besmislom?

Trenutak i trenutna promjena svega što ne valja je itekako potrebna. Svjestan sam da je nemoguće ispraviti sve što ne valja, pa još odjednom, ali da treba težiti i uporno raditi na tome uopšte mi nije dilema.

Pričati o dostignućima u vremenu u kojem se žrtve i dalje kažnjavaju, a krvnici i dalje nagrađuju je u najmanju ruku neozbiljno. U vremenu kad svijetu sasvim otvoreno prijete najnoviji fašisti (dakle vraćamo se opet na staro, već viđeno) sad bi se trebalo pričati o nekim dostignućima? I pominjati Jugoslaviju koja nije potpisala "Univerzalnu", a u toj Jugoslaviji se moglo i smjelo i spavalo u dubokoj nedođiji bez straha da će ti neko nešto nažao učiniti, a to nigdje do dan danas baš zabilježeno nije.

Preuzeli smo od potpisnika "Univerzalne" vrijednosti poput nesigurnosti u vlastitoj kući gdje nam više ni "multilock" ne pomaže, a nekad se čak nisu zaključavala ni vrata. Valjda, toj državi nije ni trebao papir da je sve u redu, dok je onima kod kojih oduvijek škripe zubi neophodna ta pismena
potvrda. Garant su čuli onu Bašeskijinu "Što se pamti nestaje, što zapišeš ostaje", pa skontali nekim novim klincima podmetnuti dokument koji ih obavještava o svijetu iz druge polovice 20. vijeka pa na dalje kao o svijetu u kojem su bila zagarantovana sva prava (pod uslovom da taj svijet koji sam sebe uništava uopšte preživi i doživi neke te nove klince).

Sve je to divno što se postiglo. Rodila nas majka sposobne i spremne da se razvlačimo k'o sline dok nam komšija (a kamoli Ruandanac) umire, a mi razmišljamo da l' je uredu da mu se bar nađemo pri ruci. Puni smo riječi i dokumenata u kojima sve piše, al' praktično smo i dalje potpuno pasivni na svaku nesreću. Jako smo puno dostigli kad društvena zajednica ne prepoznaje potrebu za rješenjem osnovnih egzistencijalnih pitanja koja zahtjevaju promptno i konkretno zatiranje fašizma i eklatantnog ugrožavanja samog bića.

Zašto se osvrćemo na problem tek kad se nama desi? Valjda tek tada osjetimo bol. Nismo baš dostigli nekakav RAZVOJ tim što imamo informaciju i sliku. Daljinski upravljač mijenja perspektivu, percepciju. Najlakše je prebaciti na drugi program kad se počnu prikazivati leševi. To znamo fantastično osim kad se nama dešava. To nije ništa novo. Radimo to i sada kad nas je prošlo to što nam se desilo. A to što nam se desilo je Srebrenica. Sad izbjegavamo da se sjećamo. Eto zato mi nismo ništa dostigli.

Šta me briga za Ruandu, ba. Bio sam u rovu i čitao tada neke novine stare sedam, mejsec dana komentarišući - Auuu, sranja u Ruandi! (op aut. istinita fraza iz filma "Ničija zemlja") - dok me takvo, možda čak i veće, sranje poklapalo u istom trenutku. Nekako nam se, Ruandi i meni potrefilo da nas kenjaju istovremeno pa nisam upućen. Pogledaću na Guglu šta je to tamo bilo. Ko da gledam sami su sebe granatirali i samoubijali, čim ih se stavlja u isti koš s nama.

Crnci, Jevreji, Romi... možda uskoro mogu biti predsjednici ali će i dalje ubijati i biti ubijani bez obzira na silno dostignuće kojem nas moralno zadovoljava. Moralno zadovoljenje je najnemoralnija stvar koja se može desiti čovječanstvu u svijetu u kojem i dalje imamo raslojenost koja, usput budi rečeno, iz dana u dan postaje sve veća.

Nama ne treba moralno zadovoljenje. Nama treba opšte zadovoljenje. Kad tvrdimo da smo moralno zadovoljni tek tada smo zabrazdili (htjedoh napisat' najebali, al' će se ljutit' lektori što im pravim pos'o pa ih molim da ostave ovu zagradu netaknutu), jer ćemo opet nakon sljedećeg masakra sačekivati da nas pogodi sljedeće moralno zadovoljavanje.

"Univerzalna" nije doprinjela ničemu osim samoj sebi i sastavljačima iste. Oslobodila ih je krivice koju bi snosili da je nisu napisali. Eto, sad kad su je napisali šta ćemo od nje? Možemo njom obrisat' guzicu i samo obrisat' guzicu. Jer to što crnci mogu u iste autobuse k'o i bijelci ne znači da smo napravili dostignuće, još manje napredak. To znači da se bližimo nuli. A da nam je doć' barem do nule. Nismo dalje od tog autobusa odmakli. Jebi ga, nismo.

I nisam razočaran u ljude koji ne znaju. Razočaran sam u ljude koji tvrde da znaju, a ne znaju. Jer da znaju ne bi im na um palo da "floskulaju" rasizmom nekom koga i dan danas sjebava naci(onali)zam u vlastitoj avliji. Kome je do Ruande, Anđeliću, kad mi Dodik po drugi put ponavlja da sam se samoubijao?

Stani, ba, da prvo s njim riješim postojim li uopšte pa onda možemo i o Ruandi i o Koreji i o Vijetnamu i...

Ako od mene želiš širi pogled, haj'mo o globalnom zatopljavanju, ekologiji uopšte, toj realnoj, neumišljenoj opasnosti koja nam svima prijeti. I Ruandi i Bosni i Hercegovini i svakoj od oko 195 UN priznatih država, a bog'me i ostalim' UN nepriznatim. Kakav te bolan napredak i dostignuće ljudskih prava spopalo. Niti jedan život nije običan. Svaki je vrijedan i svaki zaslužuje svoje mjesto u postojanju. U čovječantvu. I svaki je ugroženiji od prethodnog. Jebi ga.

P.S.
Izvinjavam se što nisam bio opširniji. Imam obzira.

Video:Mike Oldfield - Etude
http://www.youtube.com/watch?v=ta9LHpxpr3c