'Mog grada Homsa više nema'

Prije nekoliko dana, nakon osamnaest mjeseci pakla u „zapaljenom, opljačkanom i opkoljenom“ sirijskom gradu Homsu, prva grupa izbjeglica stigla je u Bosnu i Hercegovinu.

„Režim uopšte nema podršku građana, oni koriste moć, vojsku, naoružanje, uopšte im nije stalo do naroda, oni bi samo da očuvaju vlast i položaje“, pripovijeda Abbas

„Bili smo izbjeglice u svom gradu, preseljavali smo od jednog do drugog mjesta. Vrlo teško smo se izvukli iz Sirije, četrdeset dana smo čekali u Damasku kako bi dobili vizu“, govori sirijski inžinjer tehnologije Rijad Abbas te nastavlja:

„Dan i noć je trajalo bombardovanje, raketama, tenkovima, topovima, teškim oruđem. Naša vlast bombarduje svoje građane avio-bombama. Nema više ništa od mog grada Homsa, bolnice, pošte, saobraćaja...ništa ne radi u mom gradu“.

Prva stanica: Gračanica

Prije napuštanja Sirije, kako govori za Deutsche Welle, Abbas je radio u bolnici na smještaju ranjenika i taj posao je od režima bio okarakteriziran kao podrška pobunjenicima. Imali su rezervni izlaz i nakon dojave o dolasku kontrole, napuštali su bolnicu i spašavali živote.

A nije slučajno on odabrao Gračanicu kao prvu stanicu na svom izbjegličkom putu. Davne 1973, u Tuzli je diplomirao na Tehnološkom fakultetu, zaposlio se uGradesu, oženio Bosankom Biserom, a 1977. odselio u Siriju. Tamo je sa ocem i braćom pokrenuo biznis sa auto dijelovima, a Bisera je u frizerskom salonu u Homsu uljepšavala sirijske žene. Imaju četiri sina i mole nas da o njima ne pišemo ništa.

U Gračanici im je utočište pružio penzioner Ibrahim Beganović, na prvom spratu velike porodične kuće. Stan je lijepo uređen, a „prva investicija“ je bila satelitska antena i arapski tv programi kao i veza sa rodnim krajem. „Živjeli smo dobro i sada nas je stid da nam Merhamet ili neko drugi pomaže, nismo na to navikli“, priča Rijad u društvu predsjednika Dobrotvornog društva „Merhamet“ Ibrahima Šerbedžića.

Na stolu je bh. dnevna štampa i nekoliko naslova koji tematiziraju „rat u Bosni“. Abbas govori da „Savjet bezbjednosti koristi istu retoriku u Siriji kao i u vrijeme rata u BiH. Oni neće dozvoliti da se desi zločin, oni ga osuđuju, ali sve su to samo fraze.“

Plač za unucima

„Vi u BiH niste vidjeli ni deset procenata onoga što se dešava u Siriji, ljudi plaču, traže spas, ali osim Boga nemaju nikog!“

„Sjedimo i čekamo da vidimo kakav će rasplet biti u Siriji, ali nemamo ni kuću, ni radnju, ni posao i mislim da ni za deset godina Sirija neće biti kako treba. Strah me je za svoju djecu, a ne za sebe, svugdje ima špijuna režima i javni istupi moje djece mogu imati nesagledive posljedice“, ubjeđuje Abbas ekipu DW.

Bisera na pomen Sirije i Homsa počinje da plače. Ima četiri sina. Neki su s njima u izbjeglištvu, a drugi su ostali u Siriji. Mole nas da ne pominjemo imena djece,strah kod ove porodice sužava priču na najjednostavnije rečenice. Bisera plače dok pokazuje fotografiju unuke koja je ostala u Homsu. „Imali smo kuću, radnje, poslove, lijepe živote, a sada smo bez igdje išta“, plačnim glasom govori Bisera.