Koje dokumente je sakrila Carla del Ponte?
Radiosarajevo.ba
FTV-ov politički magazin 60 minuta ekskluzivno je objavio dokumente - prepisku između nekadašnje glavne haške tužiteljice Carle del Ponte i tadašnjeg ministra vanjskih poslova Srbije i Crne Gore Gorana Svilanovića. Sud je stavio embargo na zaštićene dokumente, za koje se smatra da su mogli biti ključni u tužbi za genocid koju je BiH podnijela protiv tadašnje Srbije i Crne Gore, te da bi izravno dokazali umiješanost Srbije u ratna zbivanja u BiH. Tužiteljstvo se nije usprotivilo da ovi dokumenti budu zaštićeni i time nedostupni javnosti.
Kada je Carla del Ponte u maju 2003. samoinicijativno i uz podršku nekih evropskih država obećala tadašnjoj zajednici Srbije i Crne gore punu zaštitu najosjetljvije dokumentacije nastale na sjednicama Vrhovnog savjeta odbrane, već tada se mogao nazrijeti poraz tužbe koju je Bosna i Hercegovina pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu podigla protiv Srbije za genocid i agresiju.
Pakt sa Beogradom je ozvaničen i pismom, u kojem Del Ponte tadašnjem ministru vanjskih poslova SiCG Goranu Svilanoviću, u kojem ona obećava zaštitu dokumentacije.
Ta bi dokumentacija konačno raskrinkala vojno-političke veze zvaničnoga Beograda i vojnih snaga koje su izvršile agresiju na BiH u periodu od 1992. do 1995. godine.
U uvodu u tzv. redigovanje ključnih dijelova sjednica Vrhovnog savjeta odbrane bilo je upravo pismo tada glavne haške tužiteljice. Davala je instrukcije Svilanoviću koji je tada, osim funkcije ministra vanjskih poslova, obnašao i funkciju predsjednika Nacionalnog savjeta za saradnju sa Haškim tribunalom, šta treba uraditi u sa ratnom dokumentacijom u slučaju Milošević.
Istovremeno, tužitelj Geoffrey Nice, za razliku od Del Ponte, insistira da se sva dokumentacija bez ikakvih zabrana da tužiteljstvu na uvid, kako bi se lakše dokazala Miloševićeva upletenost u ratne zločine u BiH.
U pismu Svilanoviću, Del Ponte, između ostalog, piše:
„ Vi ste kao predsjednik Nacionalnog vijeća za saradnju sa Haškim tribunalom zatražili da tužitelj da obećanje da će podržati zahtjev Srbije i Crne Gore za zaštitnim mjerama za te dokumente, za koje vlada smatra da su im potrebne. Spremna sam dati svoje obećanje da će Ured tužitelja općenito podržati zahtjev SiCG za zaštitnim mjerama, u vezi sa dokumentima i dijelovima dokumenata VSO, iz vremena kada je predsjednik bio Zoran Lilić, od 1993.-1997. Pretpostavlja se da se moje obećanje zasad odnosi samo na gore pomenute dokumente, U svakom slučaju pravilo 54 bis f,g i i pruža dobar osnov za odgovarajuće zaštitne mjere kada se radi o državnim i nacionalnim interesima."
Veliki ustupak na suđenju
U dokumentima iz tog perioda nalazi se i dokaz o tome da je Ratko Mladić bio raspoređen na dužnost komantanta Glavnog štaba Tridesetog kadrovskog centra Generalštaba vojske Jugoslavije. Upravo je Liličevim ukazom iz juna 1994. Mladić unaprijeđen u čin generalpukovnika jugoslovenske vojske.
Ovaj podatak dokazuje i ulogu zvaničnog Beograda, odnosno ulogu Jugoslovenske u srebreničkom genocidu, koji je predvodio upravo Ratko Mladić, koji je bio i general zapovijednik Vojske RS-a.
Pravilo koje je Del Ponte navela u pismu daje državama EU pravo da zaštiti dokumente ili dio dokumenata ukoliko bi to predstavljalo ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Nakon što je to tužilaštvo odobrilo, zvanični je Beograd to shvatio kao veliki ustupak.
Dvije sedmice nakon smrti Miloševića, Međunarodni pravni odjel u Ministarstvu vanjskih poslova Srbije upućuje novi zahtjev u kojem se traži „promjena određenih djelova odluke o aplikacijama Tužilaštva i Srbije prema odredbi 54 bis Pretresnog vijeća iz decembra 2005.“
Ovaj zahtjev dolazi neposrendo prije izlaganja bh. strane u tužbi protiv SiCG za agresiju i genocid.
Iznošenje dokaza počelo je u aprilu 2006. Istovremeno, 4. aprila u Haškom tribunalu u Uredu glavne tužiteljice Del Ponte sročen je dokument u kojem se ponovo daje pozitivna ocjena saradnje Srbije sa Haškim tribunalom. Na taj je način povučen i zahtjev tužitelja Nicea, koji je tražio, pozivajući se na pravilo 54 bis, korištenje svih dokumenata za neke druge slučajeve.
Carla del Ponte je kasnije, u svojoj knjizi Lov, ja i ratni zločinci, u povodu isoda tužbe BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom u Hagu, konstatirala je kako je šokirana odlukom Tribunala, te kako „istina nije ničemu služila“. Navela je kako je Tužilaštvo dobilo veliki broj tajnih dokumenata sa ratnih sjednica, iz kojih se jasno vidi uloga Srbije u ratu u BiH.
Postavlja se pitanje zašto nije nikada podigla optužnicu protiv Zorana Lilića, predsjednika savezne republike Jugoslavije i predsjedavajućeg Vrhovnog vijeća odbrane, koji je predsjedavao i VSO –om od 1993. Do 1997. Uključujući i dvije sjednice: jednu prije, drugu nakon pada Srebrenice.
Isto pitanje se može postaviti i za čelnike jugoslovenske vojske, ali i za neke visokopozicionirane političke zvaničnike Miloševićevog režima, poput Borislava Jovića, Dobrice Ćosića, i mnogih drugih.
U narednim emisijama, 60 minuta će se baviti ne samo potezima Carle del Ponte za vrijeme njenoga mandata, nego i potezima njenih najbližih saradnjika, među kojima su i Florence Hartman, Patric Lopez i Anton Nikiforov.
Kada je Carla del Ponte u maju 2003. samoinicijativno i uz podršku nekih evropskih država obećala tadašnjoj zajednici Srbije i Crne gore punu zaštitu najosjetljvije dokumentacije nastale na sjednicama Vrhovnog savjeta odbrane, već tada se mogao nazrijeti poraz tužbe koju je Bosna i Hercegovina pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu podigla protiv Srbije za genocid i agresiju.
Pakt sa Beogradom je ozvaničen i pismom, u kojem Del Ponte tadašnjem ministru vanjskih poslova SiCG Goranu Svilanoviću, u kojem ona obećava zaštitu dokumentacije.
Ta bi dokumentacija konačno raskrinkala vojno-političke veze zvaničnoga Beograda i vojnih snaga koje su izvršile agresiju na BiH u periodu od 1992. do 1995. godine.
U uvodu u tzv. redigovanje ključnih dijelova sjednica Vrhovnog savjeta odbrane bilo je upravo pismo tada glavne haške tužiteljice. Davala je instrukcije Svilanoviću koji je tada, osim funkcije ministra vanjskih poslova, obnašao i funkciju predsjednika Nacionalnog savjeta za saradnju sa Haškim tribunalom, šta treba uraditi u sa ratnom dokumentacijom u slučaju Milošević.
Istovremeno, tužitelj Geoffrey Nice, za razliku od Del Ponte, insistira da se sva dokumentacija bez ikakvih zabrana da tužiteljstvu na uvid, kako bi se lakše dokazala Miloševićeva upletenost u ratne zločine u BiH.
U pismu Svilanoviću, Del Ponte, između ostalog, piše:
„ Vi ste kao predsjednik Nacionalnog vijeća za saradnju sa Haškim tribunalom zatražili da tužitelj da obećanje da će podržati zahtjev Srbije i Crne Gore za zaštitnim mjerama za te dokumente, za koje vlada smatra da su im potrebne. Spremna sam dati svoje obećanje da će Ured tužitelja općenito podržati zahtjev SiCG za zaštitnim mjerama, u vezi sa dokumentima i dijelovima dokumenata VSO, iz vremena kada je predsjednik bio Zoran Lilić, od 1993.-1997. Pretpostavlja se da se moje obećanje zasad odnosi samo na gore pomenute dokumente, U svakom slučaju pravilo 54 bis f,g i i pruža dobar osnov za odgovarajuće zaštitne mjere kada se radi o državnim i nacionalnim interesima."
Veliki ustupak na suđenju
U dokumentima iz tog perioda nalazi se i dokaz o tome da je Ratko Mladić bio raspoređen na dužnost komantanta Glavnog štaba Tridesetog kadrovskog centra Generalštaba vojske Jugoslavije. Upravo je Liličevim ukazom iz juna 1994. Mladić unaprijeđen u čin generalpukovnika jugoslovenske vojske.
Ovaj podatak dokazuje i ulogu zvaničnog Beograda, odnosno ulogu Jugoslovenske u srebreničkom genocidu, koji je predvodio upravo Ratko Mladić, koji je bio i general zapovijednik Vojske RS-a.
Pravilo koje je Del Ponte navela u pismu daje državama EU pravo da zaštiti dokumente ili dio dokumenata ukoliko bi to predstavljalo ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Nakon što je to tužilaštvo odobrilo, zvanični je Beograd to shvatio kao veliki ustupak.
Dvije sedmice nakon smrti Miloševića, Međunarodni pravni odjel u Ministarstvu vanjskih poslova Srbije upućuje novi zahtjev u kojem se traži „promjena određenih djelova odluke o aplikacijama Tužilaštva i Srbije prema odredbi 54 bis Pretresnog vijeća iz decembra 2005.“
Ovaj zahtjev dolazi neposrendo prije izlaganja bh. strane u tužbi protiv SiCG za agresiju i genocid.
Iznošenje dokaza počelo je u aprilu 2006. Istovremeno, 4. aprila u Haškom tribunalu u Uredu glavne tužiteljice Del Ponte sročen je dokument u kojem se ponovo daje pozitivna ocjena saradnje Srbije sa Haškim tribunalom. Na taj je način povučen i zahtjev tužitelja Nicea, koji je tražio, pozivajući se na pravilo 54 bis, korištenje svih dokumenata za neke druge slučajeve.
Carla del Ponte je kasnije, u svojoj knjizi Lov, ja i ratni zločinci, u povodu isoda tužbe BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom u Hagu, konstatirala je kako je šokirana odlukom Tribunala, te kako „istina nije ničemu služila“. Navela je kako je Tužilaštvo dobilo veliki broj tajnih dokumenata sa ratnih sjednica, iz kojih se jasno vidi uloga Srbije u ratu u BiH.
Postavlja se pitanje zašto nije nikada podigla optužnicu protiv Zorana Lilića, predsjednika savezne republike Jugoslavije i predsjedavajućeg Vrhovnog vijeća odbrane, koji je predsjedavao i VSO –om od 1993. Do 1997. Uključujući i dvije sjednice: jednu prije, drugu nakon pada Srebrenice.
Isto pitanje se može postaviti i za čelnike jugoslovenske vojske, ali i za neke visokopozicionirane političke zvaničnike Miloševićevog režima, poput Borislava Jovića, Dobrice Ćosića, i mnogih drugih.
U narednim emisijama, 60 minuta će se baviti ne samo potezima Carle del Ponte za vrijeme njenoga mandata, nego i potezima njenih najbližih saradnjika, među kojima su i Florence Hartman, Patric Lopez i Anton Nikiforov.
dijala, radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
