Kenan Efendić: Radončićev ugovor i Lagumdžijina koalicija - s narodom

Piše: Kenan Efendić

Zlatko Lagumdžija, uvjeren, utemeljeno ili ne, u izbornu pobjedu SDP-a, definitivno je odlučio uvesti svoju partiju u vlast, barem u Federaciji BiH. U takvoj odluci lidera načelno ništa sporno nije, ali sporan jeste izbor koalicionih partnera.

Od intervjua u magazinu „Start“ na početku kampanje, gdje je kazao da ni Fahru, ni Sulju, ni Harisa neće voditi kući, ali s nekim koalirati mora, preko gostovanja u emisiji „60 minuta“, gdje se ponajviše slagao sa Fahrudinom Radončićem, pa do posljednjeg intervjua za agenciju „Onasa“, jasno je da će SDP iz svoje polu-opozicione stolice uskočiti u vladajuću fotelju.

Prvi izbor Zlatka Lagumdžije, po svemu sudeći, jeste Fahrudin Radončić i njegov radikalno nacionalistički Savez za bolju budućnost. Radončić se diči u skoro svakom javnom nastupu svojom sintagmom „ugovor s narodom“, a Lagumdžija je u intervjuu „Onasi“ kazao da će ići u „koaliciju s narodom“.

Ma koliko obje sintagme bile retoričke i ma koliko bile besmislene, one, ipak, svjedoče o definitivnoj promjeni ideološkog kursa SDP-a, koji od jedne građanske, multietničke partije postaje bošnjačkom partijom lijevog centra.

Socijaldemokratska partija bilo gdje u svijetu, a naročito u Bosni i Hercegovini, ne bi smjela operirati kategorijama naroda (jer ovdje narod, definitivno, nije samo jedan). Retorička istovjetnost Lagumdžijine i Radončićeve političke ponude svjedoči i o istovjetnosti njihovog političkog usmjerenja: na krilima populizma i podrške naroda, a ne građana, uzeti vlast i držati je.

To što nikoga neće voditi kući valjda bi trebalo značiti da Lagumdžija nijednog od pobrojanih partijskih lidera ne voli naročito, a to što će (morati?) koalirati s nekim(a) od njih znači da je SDP odustao od ideološke borbe i držanja svoje ideološke pozicije u političkom bojnom polju.

Socijaldemokratija svoju ideološku oštricu nije izgubila samo u Bosni i Hercegovini, ona je u totalnoj identitarno-ideološkoj krizi i u Evropskoj uniji, ali dokidanje ideološke specifičnosti jednoj socijaldemokratskoj partiji u Bosni i Hercegovini pokazalo se, i prije Lagumždijinog obrata, pogubnim u Bosni i Hercegovini.

Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika preobrazio se u tipičnu nacionalističku partiju, što je cijelu državu i društvo koštalo najmanje četiri godine političke krize i rezultiralo dugotrajnim posljedicama po euroatlantski put zemlje, a ionako čvrste etničke podjele dodatno zabetoniralo.

Lagumdžija je, zapravo, odustao od borbe za drugačiju Bosnu i Hercegovine. Borba, a ne konsenzus i kompromis, po savremenim političkim teoretičarima kakva je Belgijanka Chantal Mouffe, predstavlja suštinu istinske politike, kojoj cilj nije vlast u društvu po bilo koju cijenu, nego istrajavanje na drugačijem uređenju društva.

Zarad Lagumdžijinog privatnog mira i spokoja njegovog privatnog doma sigurno je dobro što neće Fahru, Sulju i Harisa voditi kući, ali za napredak zemlje i društva njegova, veoma izgledna, koalicija sa Radončićem, sigurno neće biti dobra, jer se radi o običnom savezu interesa.

Ostaje samo pitanje ko će Dodika i Čovića, dva najvjernija saveznika u namjeri podjele države, voditi kući a ko će s njima koalirati: Lagumdžija ili Radončić.

Kenan Efendić: Je li živa Naša stranka?
Kenan Efendić: Svi Hadžićevi Imamovići

radiosarajevo.ba