Kenan Efendić: Izborna pobjeda etnopolitike

Piše: Kenan Efendić, Radiosarajevo.ba

Jučerašnji bosanskohercegovački parlamentarni izbori nisu naročito bitna tema stranima medijima. Svi se uglavnom oslanjaju na šture i stereotipne agencijske izvještaje koji ne idu dalje od floskula tipa „etnička podjela“, nazivajući Bošnjake Muslimanima.

Međutim, teško je, i iz bosanskohercegovačke perspektive, kazati bilo šta novo o posljednjem vašaru demokratije, iza kojeg se krije obična elitokratija koja svoje izrabljivačko-kapitalističke rabote legitimira konfliktnim konstruiranjem etničkih identiteta.

Veliki broj glasova koje je osvojio Željko Komšić, nažalost, ne svjedoči o zaokretu glasačke mase ka socijaldemokratiji i građanskom uređenju zemlje, nego, naprotiv, o zaokretu Socijaldemokratske partije ka uobičajenim, etnonacionalističkim kriterijima glasačkih krda.

U izboru Komšića, zaista, nije sporno to šta ga, navodno, bira jedan narod a nominalno predstavlja drugi u Predsjedništvo. Niti je uopšte sporno to što on i njegov partijski šef tvrde da je on „predsjednik države“. Sporno je to što Komšićeva retorika sve više podsjeća na klasičnu nacionalističko-kvazidržavnu retoriku a la Haris Silajdžić. Komšić se, uz SDP, a u nedostatku volje i hrabrosti za potpunu političku i ideološku borbu, jednostavno utopio u jednoobraznost i prostotu etnopolitike.

Tako je SDP-ova definitivna izborna pobjeda ustvari Pirova pobjeda doskora klinički žive socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini. Predizborno koketiranje sa Fahrudinom Radončićem i njegovim ultranacionalističkim Savezom za bolju budućnost, te potpuno izgledna mogućnost koaliranja u narednim godinama, dodatno potvrđuju iznesenu tezu o izdaji socijaldemokratije i prihvatanju politike kao gole, postideološke pragmatike.

Snažna podrška Bošnjaka izbornom debitantu Fahrudinu Radončiću, koji je dobio više glasova od uobičajeno popularnog Harisa Silajdžića, svjedoči o jednoj temeljnoj odlici bosanskohercegovačke etnopolitike. Mijenjaju se samo lica, koja obećavaju dosljednost u nacionalizmu, a nacionalističke politike ostaju iste ili se radikaliziraju. Silajdžić je izgubio izbore ne na svojoj bahatosti, kriminalnim aferama koje se vezuju za njegovu stranku, ili zatezanju odnosa sa susjedima, nego upravo zato što nije ispunio velika nacionalistička obećanja iz 2006. o ukidanju Republike Srpske. Silajdžić je, dakle, izbore izgubio jer nije ukinuo Republiku Srpsku.

Broj glasova Stranke demokratske akcije nije rastao, ali nije ni značajnije pao, isto kao što i SDS i HDZ BiH uvijek, manje-više, drže skoro pa isti nivo glasova. Te temeljne etničke stranke, formirane početkom devedesetih kao pokreti nacionalnog oslobođenja, stranke su iz kojih su nastale skoro sve druge uspješne ili neuspješne stranke.

Ipak, iznenađujuću pobjedu Bakira Izetbegovića da se tumačiti i kao pozitivan odgovor glasačke baze SDA na Tihićeve reformske zahvate u ideološkom i kadrovskom smislu, na šta je Bakir Izetbegović, prihvatanjem kandidature, u konačnici i prihvatio. Ali, mala prednost Izetbegovića u odnosu na Radončića može svjedočiti i o starom procesu etnopolitike: potrebna su nova lica sa osvježenim starim stavovima.

Stabilan rezultat, a u nekim dijelovima i na nekim nivoima i rast, Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, opet, svjedoči o dosljednosti i stalnoj nadgradnji njegove nacionalističke politike. Dodik nije prihvatio niti jednu reformu na štetu nadležnosti RS, stavovi su mu daleko radikalniji nego 2006. ili 2008., međunarodna zajednica je skoro pa potpuno digla ruke od Dodikove antidržavne politike… Dodik je i više nego dosljedan nacionalista a glasači upravo takve trebaju.

Obrnut je primjer Martin Raguž, koji je osvojio skoro pa duplo manje glasova od blijede i dosadne kandidatkinje HDZ-a BiH, Borjane Krišto. Raguž je vodio najumjereniju predizbornu kampanju, teško mu je naći kakvu nacionalističku izjavu, a svojim sloganom „Ovo je naša zemlja“ poslao je nedvosmislenu poruku da ne želi imati bilo šta sa separatističkim tipom hrvatskog nacionalizma u BiH. Raguž je, nadalje, u predizbornoj kampanji pokazao najviše lične staloženosti, umjerenosti i opšte kulture u ophođenju sa javnošću. Zato je i izgubio izbore. Nažalost.

Ali je Dragan Čović, koji je već sinoć Mostar proglasio glavnim gradom hrvatske federalne jedinice, pobijedio.

Bosnu i Hercegovinu čeka težak period stranačko-matematičkih borbi i kombinacija. U Federaciji BiH je moguća formalna promjena vladajuće klike, ali teško da će etnosocijaldemokratski SDP, sa nekim eventualnim blokom manjih stranaka, donijeti značajniju promjenu. U Republici Srpskoj je SNSD siguran na svom tronu. Na državnom nivou će biti, svakako, najteže i najneizvjesnije. Dodik je, a s njim će se, nažalost, morati u vlast, već postavio niz uslova, što racionalnih što iracionalnih, te je već Komšića proglasio faktorom nestabilnosti u BiH. A upravo su SDP i SNSD dvije najjače partije na državnom nivou.

Cinici bi kazali: socijaldemokratija cvjeta u Bosni i Hercegovini.

radiosarajevo.ba