Izbjegao pogubljenje 1992. godine, a danas identifikuje članove porodice

Dvoje maloljetne djece, Sabrija i Ismeta, koji su zajedno sa roditeljima i sestrama ubijeni u mjestu Malešići kod Zvornika u junu 1992. godine, danas su identifikovani i napokon će moći pronaći vječni smiraj.

Posmrtni ostaci njhove sestre Zlate još uvijek nisu pronađeni, a Zijad, jedini preživjeli iz deseteročlane porodice Ribić, prethodnih je godina u rodnom mjestu Skočič, na području zvorničke općine, ukopao oca Ismeta, majku Šefku, te sestre Zlatiju, Suvadu, Almasu i Zijadu.

"Ne mogu razumjeti ljude koji iz bijesa i mržnje mogu ubiti životinju, a kamoli čovjeka ili dijete. Meni su ubijeni otac, majka, šest sestara i brat. Ne mogu shvatiti šta je bilo u glavama pripadnika paravojne formacije Simini četnici, koji su upali u naše selo te junske noći, pokupili nas, pljačkali, razdvojili muškarce od žena i djece, silovali... Odvezli su nas u selo Malešići, gdje je unaprijed bila iskopana jedna jama. Jedno po jedno, izvodili su nas iz kamiona, strijeljali i bacali u tu jamu", priča Zijad, dodajući da ni sam ne zna kako je jedini on od cijele porodice uspio preživjeti.

Bio je, priča, ranjen u lijevu ruku i nožem uboden u vrat, a kada su zločinci završili svoj krvavi pir i napustili mjesto zločina, on je krenuo po pomoć i putem je sreo muškarce odjevene u uniforme bivše Jugoslovenske narodne armije, koji su ga zaštitili od ubica koje ubrzo ponovo susreo u kozlučkoj ambulanti.

"Pravda još uvijek nije zadovoljena u slučaju moje porodice, te prijatelja i komšija iz Skočića i okoline. Svjedočio sam u Beogradu, a svjedočile su i tri djevojke, koje su zaštićene svjedokinje, a koje su Simini četnici zarobili i držali od 1992. do 1995. godine. Sedam pripadnika Siminih četnika prvobitno je osuđeno na zatvorsku kaznu od 70 godina, no žalili su se i Apelacioni sud u Beogradu ih je oslobodio. I ja sam se žalio na tu presudu, pa početkom novembra ponovo idem na sud", izjavio je Zijad, pojašnjavajući da je tokom suđenja u Beogradu prepoznao Simu četnika, koji je umro u pritvoru prije nego što je dočekao prvostepenu presudu, a drugostepenom presudom svi su oslobođeni, jer je ocijenjeno da se Zijad, koji je u trenutku izvršenja zločina bio osmogodišnjak, ne može sjećati detalja ubistava i ne može prepoznati izvršitelje.

Nakon svega što je preživio, Zijad ističe da nikoga ne može mrziti.

"Šta bi mi donijelo to da nekog mrzim? Da li bi mi to vratilo oca, majku, sestre, mog Sabriju? Ne bi. Pričajmo o boljem životu. Nikada nikog neću i ne mogu mrziti isključivo iz razloga jer se zove Dragan ili Mujo", zaključuje Zijad.