Kako je medicinska sestra iz Njemačke spasila bebu u Srebrenici: "Uzmi dijete, mene će ubiti"

"U suzama i zbunjenosti, hiljade žena, djece i staraca protjeranih iz Srebrenice izašlo je juče iz autobusa u oronuloj zračnoj bazi u gradu Tuzli, na sjeveru Bosne, optužujući srpske pobunjenike za ubistva i silovanja, a Ujedinjene nacije za ravnodušnost tokom pada enklave", ovako počinje tekst iz arhive Guardiana, napisan 14. jula 1995. godine, u danima kada je svijet počeo saznavati o zvjerstvima koja su se dogodila u tada 'zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija'. 

Krajem juna 1995. godine, pred pad Srebrenice "u zaštićenu zonu" stigla je i Christine Schmitz iz Njemačke.

Schmitz je u Srebrenici počela raditi kao medicinska sestra i jedna je od prvih osoba koja je izvijestila o napadu srpske vojske na Srebrenicu 6. jula 1995. godine, nakon čega je evakuisana u Potočare.

Trending

Dubravko Barbarić za Radiosarajevo.ba: Želja nam je da se vratimo u Skenderiju, ali...

Tamo je, kako je svjedočila pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, izvijestila o nedostatku vode i hrane za izbjeglice.

Dana 12. i 13. jula 1995. godine, Christine Schmitz je vidjela deportaciju izbjeglica i razdvajanja žena od muškaraca.

08.07.25. 19:22

Više od 200 sarajevskih srednjoškolaca na Maršu mira: "Škole su čuvari kolektivnog pamćenja"

"Imala sam osjećaj da nema slobode kretanja, jer, na primjer, ako je neko želio otići u grad Sarajevo, nije mogao. Moje kolege koje su radile u obližnjem selu Žepa, tajno su nam prebacivale stvari u Srebrenicu", rekla je Schmitz koja je tada radila, već šesti put, za Ljekare bez granica.

Schmitz je kao svjedokinja na suđenju protiv krvnika Ratka Mladića, sada već presuđenog ratnog zločinca koji je gospodario životom i smrću stanovnika Srebrenice izjavila da je u julu 1995. godine nekoliko civila pobjeglo u Potočare jer su se bojali VRS koja je namjeravala okupirati grad Srebrenicu.

Rekla je da ju je Robert Franken, zamjenik pomoćnika nizozemskog bataljona UN-a obavijestio da je Mladić tražio dozvolu od Ujedinjenih nacija da organizuje evakuaciju Srebrenice.

Schmitz, hrabra medicinska sestra, raspravljala se s generalom Mladićem, tvrdeći da je evakuacija bila posao Doktora bez granica (DWB), međutim, Mladić se usprotivio i rekao joj da "ide raditi na nečem drugom".

Na 11. juli 1995. godine, ratni zločinac i krvnik iz Kalinovika, Ratko Mladić, direktno u kameru govori: "Evo nas, 11. jula 1995. godine, u Srebrenici, u Srbiji. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, nudimo ovaj grad srpskom narodu, jer je konačno došlo vrijeme, nakon ustanka protiv Turaka, da se osvetimo na ovom tlu."

Ono što se dogodilo pod Mladićevom komandom još uvijek prkosi zdravom razumu i tekovinama humanosti. U svega nekoliko dana, brutalno je ubijeno više od 8.372 ljudi. Među žrtvama su bili ne samo muškarci i dječaci, već i žene i djeca.

"Bilo je sparno i vruće, a mnogi ljudi su hodali cestom prema Potočarima sa malo ličnih stvari i djecom u naručju. Kamion UN-a je vozio ispred nas. Ljudi su bili u panici, pojedini su se pokušavali popeti na kamion, a neki su čak bacali i svoje bebe u zrak. Bilo je zaista strašno. I sve vrijeme, bombardovanje se nastavilo dok konačno nismo stigli u Potočare", svjedočila je Schmitz.

Kada je krenuo pakao u Potočarima, Christine Schmitz doživjela je trenutak koji će joj ostati u sjećanju do kraja života.

Pred njenim očima vojnik VRS-a prisilio je Bošnjaka da preda svoju bebu. Muškarac je zatim predao dijete Christine Schmitz, a vojnik je odveo oca bebe.

"Mladi Bosanac u strahu i očaju dolazi prema meni, držeći djevojčicu po imenu Irma. Muškarac u strahu traži od mene da uzmem dijete jer je Irmina majka mrtva i govori da će i on biti ubijen. Zato sam i uzela dijete, to je bila jedna od najgorih scena za mene", ispričala je Schmitz.

Medicinska sestra je bebu predala Međunarodnom crvenom krstu 17. jula 1995. godine.

Međutim, Mevlida Hasanović, majka djevojčice Irme, nije bila mrtva. Kako je kasnije ispričala za Al Jazeeru Balkans, ona i Nusret Hasanović, otac djevojčice, pokušali su zavarati zločince pričom da je Nusret samohrani otac, nadajući se da će ga tako pustiti da s bebom izađe iz Srebrenice. No, to se nije dogodilo.

Mevlida je nakon devet dana pronašla svoju djevojčicu na slobodnoj teritoriji.

15 godina poslije u masovnoj grobnici Kamenica pronađeno je tek nekoliko kostiju noge Nusreta Hasanovića. Ukopan je u Memorijalnom centru u Potočarima.

Gdje je moj otac?

U godinama koje su uslijedile, nakon svjedočenja pred Haagom, Christine Schmitz živjela je u Njemačkoj.

No, kako je navela, uvijek se pitala: Šta se dogodilo s djevojčicom? I šta se dogodilo s njenim ocem? 2021. godine, na njen mail je stigla poruka.

Irma, beba koja je data Christine Schmitz od strane majke koja je ubijena, preživjela je rat. Godinama se Irma nadala da će se njen otac, kojeg je Christine Schmitz posljednja vidjela ponovo pojaviti - sve dok njegove kosti nisu otkrivene u masovnoj grobnici.

Danas Irma ima 31 godinu i živi u Sloveniji. Nema sjećanja na dešavanja iz genocida jer je bila premlada - ali on i dalje određuje njen život. 

U podcastu njemačkog Zeita, Christine Schmitz i Irma Hasanović prvi put se sreću, a obje postavljaju pitanje - zašto niko nije spriječio ubistvo Irminog oca - Nusreta Hasanovića?

"Otac Irme Hasanović je imao oko 28, 29 godina, bio je mršav, smeđe kose i visok oko 190 centimetara", zapisano je u svjedočenju Christine Schmitz protiv ratnog zločinca Radovana Karadžića, a kasnije i krvnika Ratka Mladića u Haagu. 

Njih dvije, Irma i Christine, susrele su se skoro trideset godina kasnije, nakon prvog trenutka koji je zauvijek isprepleo dvije sudbine. 

U Bosni i Hercegovini se još uvijek traže 7.594 nestale osobe.