Banja Luka odjekuje: Pravda za Davida - pravda! Pravda za Dženana - pravda!

Davor Dragičević, otac ubijenog Davida, i večeras, u 18 sati, stao je na Davidov trg u Banjoj Luci i održao govor:

Davor Dragičević

"Dragi moj sine, dušo moja.
Dragi naš Davide, dušo naša

Sedmi je oktobar. Subota. 2018. godine. 196 dan, sine, na tvom Trgu. (...)

Dragi moj sine, dušo moja. Šest mjeseci je tačno kako sam se popeo na tvoj grob i gdje su bile prisutne tvoje ubice. Na sahrani.

Stajali su preko puta i gledali u mene i tebe svojim krvavim očima. Rekao sam, "ja vas dobro znam, ali vi mene i mog đakca ne". 

Dragi moj sine, dušo moja.
Dunja je tu. Svijeća je tu. I, ne brini, tata je tu i ruka je spuštena.

Ti ćeš sine dobiti pravdu. Ja ne. Nikada. 
Moja pravda si ti. Moj život si ti. 

Ko će mi vratiti đakca. 
Ko će mi vratiti dijete. 

Svi slijedite svoj put. Ja imam svoj. Za mog sina. Za moju dušu."

Davidovim trgom potom su odjeknuli stihovi pjesme Klinac u getu. Kao i uvijek, zadnji stih otpjevali su prisutni sa šakom, visoko dignutom. Svi, osim Davora, koji je grlio sliku svoga sina.

Suzana Radanović

Potom je na Trgu govorila Davidova majka, Suzana Radanović:

"Znate li koji je danas dan. Danas je preporodni dan. 
Danas je Davidov dan. Zapamtite, Davida.

Nisu smjeli da dirnu moje dijete. Mog Davida. I vašeg Davida. Sad je i vaš.

Danas je dan kad se piše historija. Danas su izgubili. Danas se pakuju. Danas dočekujemo slobodu. Dočekujemo budućnost za našu djecu, vašu djecu, za vas. Danas je veliki dan.

Da li im je neko javio da se pakuju? Da su gotovi? Evo, ja im javljam, pošto vjerujem da gledaju. Gotovi ste! Gotovi! Treba li vam pomoć oko pakovanja?

Evo, doći ću lično.

Lukaču, Iliću, Mile je već dosadan, njega neću ni spominjati. Kažu da ga stalno spominjem, misliće neko da mi je simpatičan.

Lukaču, jesi li spakovao djecu? Kako ćeš ih sutra u školu poslati? Kako će ti žena na posao? 

Iliću, gdje su tvoji sinovi. Jesu živi, zdravi? Evo, moj David nije. 

Moje dijete su ubili. Policija. Sistem. I onda nas pitaju što napadamo sistem? Pa koga da napadam? Institucije su mi ubili dijete. Koga da napadam? Ovako nekulturna ništa drugo ne znam.

Izvinite što ne plačem. Izvinite što stojim ovdje. Izvinite što nisam na lijekovima. Izvinite što se borimo za istinu za naše dijete. Izvinite što tražimo pravdu. Izvinite što tjeramo vašeg Dodika. Izvinite što nećete sutra biti u foteljama. Izvinite što ćete ostati bez posla. Izvinite što ćemo vam uzeti sve što ste nam ukrali. (...)

Molim vas, ostanite danas ovdje da zajedno dočekamo bolju budućnost. Jer, ovo je naša pobjeda, a ne njihova. Naša!"

Na kraju, riječi zahvale su otišle za Sarajevo i porodicu Dženana Memića.

"Nismo ga spomenuli u noći 5. oktobra, jer je bilo previše svega za nas, ali to ne znači da nisu stalno u našim mislima i molitvama. Zato idemo, pravda za Davida - pravda! Pravda za Dženana - pravda!"