Analiza predizbornih slogana: SBiH, SDA i SNSD (II dio)

Stranka za BiH, druga bošnjačka multietnička stranka (bar dok je nije napustio kolebljivi federalni ministar kulture i sporta, djelitelj budžetskog novca sopstvenim prijateljima – Gavrilo Grahovac), svoju kampanju bazira na kombinaciji oprobanog principa “našosti” i još oprobanijih patriotskih floskula koje, pokazalo se, nikada nisu ostvarene.

Haris Silajdžić, koji od osnivanja svoje stranke obećava BiH bez entiteta, a da je pri tom, srušivši aprilski paket ustavnih reformi, postao jedan od najodgovornijih za ponovno rasplamsavanje jalove nacionalističke histerije, sada je “NAŠ”. I to ne bilo čiji. On je “naš” sa proslavljenim ratnicima, uspješnim sportistima, advokatima, umjetnicima.

“Naš Haris nam je valjao u ratu”, poručuje Atif Dudaković, “Svaka zemlja treba lidera”, mudruje Gordana Magaš, “Niko se ne bori za BiH tako hrabro, uporno i beskompromisno”, zaključuje Damir Arnaut. Riječ je, dakako o lideru, koji je svojim potpisom u Daytonu legalizirao Republiku Srpsku, da bi zatim cijelu političku karijeru sagradio na bezuspješnim obećanjima o njenom ukidanju i uspostavljanju države regija. Od obećanja nije ostalo mnogo više od istrošene parole “BiH prije svega”, koju su članovi ove stranke, (sjetimo se samo devastiranja Bjelašnice, ili “genijalnih” projekata za uništavanje rijeke Neretve), uglavnom sprovodili u praksu kao “Svega prije BiH”.

Sjetimo se samo devastiranja Bjelašnice, ili “genijalnih”, za sada nerealiziranih projekata za uništavanje Neretve gradnjom HE Glavatičevo i HE Bjelimići, posvemašnjeg haosa u osnovnom, srednjem i visokoškolskom obrazovanju, monopliziranja vanjske politike u svrhu realizacije stranačkih interesa. No, uprkos tome, treba pozavidjeti zvijezdama sa plakata i također učiniti Harisa (i njegovu stranku) svojim, kako bismo barem za djeličak participirali u njihovoj slavi i, naravno, političkoj mudrosti.

Ama ku…ca narod zna

SDA, nekada prva stranka u Bošnjaka, na izbore kreće također izlizanim sloganom “Narod zna” i kandidatom, koji bi u srcima birača trebao pobuditi nostalgiju za dobrim starim vremenima kada su sjale avlije i svjetlo zvalo mrakom na samu pomisao da Alija Izetbegović, kojim slučajem, nije postojao.

Bakir Izetbegović kandidiran je za nepostojeću funkciju “predsjednika”. No, iako Alija Izetbegović više nije među živima, neke tekovine njegovog vremena su vrlo vitalne. Ono što bi “narod” (ma šta ta kategorija da predstavljala) također trebao znati jeste shema, koju SDA kadar u Razvojnoj banci Federacije Ramiz Džaferović ima sa njihovim omiljenim “neprijateljem” Fahrudinom Radončićem (sjeća li se još iko srcedrapateljnih Avazovih naslova “Ko prijeti Alijinom sinu?”). “Narod” bi također trebao primiti “k znanju” da je Nedžad Branković, premijer FBiH “po zakonu”, koji opustošio federalni budžet kupovanjem socijalnog mira (i pokroviteljstva korumpiranih veteranskih udruženja), otvorivši time vrata kreditnom ropstvu MMF-u, također bio golden boy SDA.

Sadašnji konkurent SDA, Fahrudin Radončić, nekada je, blateći “našeg” Harisa Silajdžića objavio snimljeni razgovor Nihada Spahalića direktora Intradea i “kontroverznim biznismenom” iz Mostara, Safetom Oručevićem, a u vezi prodaje Neretve: “Evo, iš'o ja kod ovoga Bakira (Bakir Izetbegović, potpredsjednik SDA, op. a.), molio ga, daj, bolan, učinite nešto sa tom lokalnom zajednicom, u pičku materinu. Bakir zovne tog povjerenika SDA za tu Hercegovinu, nekakvog njihovog, eto zovnut će te čovjek, on kontroliše Bubala (Emir Bubalo, načelnik općine Konjic, op. a.). Ama kurca, nikada me nije zovn'o. E sada, šta kaže Branković: ma jebo Bubala, on je tehničko pitanje, lahko ću ja, kaže, skloniti Bubala, al mora prvo Tihić dati saglasnost.”

Kada se svemu pridoda Radončićevo partnerstvo sa srpskim mogulom Miroslavom Miškovićem, “Narod”, ipak, poslužimo se Spahalićevim izrazom “ama kurca” zna gdje prestaju, a gdje počinju ljubavi i mržnje trojice bošnjačkih “konkurenata”.

Genocid kao politički kapital

Milorad Dodik u izbornu trku ulazi kao najdosljedniji nacionalist i to sloganom “Srpska zauvijek”, uz koji negiranje genocida u Srebrenici nije ništa iznenađujuće. Masovno ubistvo, kao politički kapital na osnovu kojeg se grade etnički čiste (para)državne tvorevine, uostalom jeste i jedino što Dodik realno i može negirati, s obzirom na konstruiranu nacionalističku svijest o neljudskosti neprijatelja.

Mnogo teže je npr. priznati gubitak rafinerije u Bosanskm Brodu koji iznosi 99,5 milona KM, obaveze su veće od njene obrtne imovine za 153, 8 miliona KM, propale poslove sa Čezom i Strabagom, milijardu maraka od PDV-a i 650 miliona od prodaje Telekoma Srpske potrošenih za kupovinu socijalnog mira, zaduženje od 1,7 milijardi KM, izvlačenje profita Fabrike Birač preko off shore kompanija Romana Abramovića, upropaštavanje rudnika Sase kod Srebrenice, obećane, a neizgrađene aerodrome u Trebinju, Bijeljini i Sokocu, sredstva nestala prilikom izgradnje zgrade Vlade RS-a, ubistvo Milana Vukelića, kredit od 3 miliona KM sopstvenom sinu, fil o sopstvenoj partiji od državnih para i druge poduhvate za krst časni i slobodu zlatnu. I zgoditke koje će raznim "kontroverznim biznismenima" donijeti novozaplijenjena državna imovina.

Prvi dio: Predizborna propaganda HDZ-a, HDZ- '90, SBB-a i NS RZB

radiosarajevo.ba