Slovenac se šokirao 'logorom' u Banjoj Luci: 'Dodikovi policajci su nas tretirali kao stoku'

Slovenački novinar Miha Zupan šokirano je opisao svoje iskustvo na utakmici između Borca i Olimpije u Banjoj Luci.

"Utakmica Borca i Olimpije u Banjoj Luci jasno je pokazala da je ideja regionalne lige potpuno neostvariva. Susret dva kluba koji nemaju poseban rivalitet i koji se po broju navijača ne mogu porediti sa Crvenom zvezdom, Partizanom, Dinamom i Hajdukom, rezultirao je organizacionim kolapsom i haosom na tribinama.

Ako bi se takmičila dva veća i neprijateljski raspoložena kluba, posljedice bi mogle biti tragične. Utakmica u Banjoj Luci na momente je podsjećala na posljednju sezonu Jugoslovenske lige. Haos na tribinama, sudačke ludorije, potpuno nepoštovanje sigurnosnih propisa i slično. Kako stadion Borca ispunjava kriterije UEFA-e, iako je u približno istom stanju kao Bežigrad, potpuna je misterija.

Trending

Pripremite kišobrane, stižu pljuskovi: Meteorolozi objavili prognozu do srijede

Borac je uglavnom navikao da organizuje seoske fešte u bosanskohercegovačkoj ligi, koje čak i nisu prave utakmice, već samo povorke sudijskih lakrdija koje nikoga ne zanimaju. Godinama nisu napunili stadion, čak ni u Konferencijskoj ligi. Samo protiv Olimpije. Jer nas je hiljadu došlo. Jer su znali da je ovaj put stvarno. Zato što ih je Olimpija podsjetila na neka druga vremena.

Ni ta druga vremena nisu bila bolja od ovih sada. Bili su haotični i nepredvidivi, bili su divlji i nekontrolisani. Kada se Jugoslavija raspala, bio sam premlad da bih u potpunosti shvatio šta se zapravo dešava. Samo sam to osjetio. Instinktivno. I haos na istočnoj tribini me je podsjetio na taj osjećaj. Totalni rat. Mi protiv njih. Oni protiv nas. Nema neutralnih. Bez pregovora, bez poštovanja, samo primitivni tribalizam.
 
Kada smo moj saputnik Hasler i ja tog popodneva, nekoliko sati prije utakmice, stigli u takozvanu fan zonu u teniskom centru pored parka Mladena Stojanovića u neposrednoj blizini Gradskog stadiona, pala mi je ideja o nekakvom sabirnom centru ili koncentracionom logoru. Kordon mrkih policajaca oko ograđenog prostora, velika napetost i iščekivanje u vazduhu.

Instinktivno sam odlučio da ne ulazim unutra. Radije bismo otišli da pojedemo nešto. A kada smo se vratili, već je bio mrak, što je prizor učinilo još gorim. U neposrednoj blizini "sabirnog centra" primijetili smo bar i odlučili da odemo tamo na piće. Jer kada ste nakon detaljnog policijskog pretresa ušli u ograđenu "fan zonu", više vam nije bilo dozvoljeno da izađete.

Prijatelji koji su bili unutra prijavili su da su ostali bez piva. Vidjeli smo i cjenovnik sa previsokim cijenama. Ćevapi za osam eura! U gradu možete dobiti mnogo bolje ćevape za pet eura. Ali niko nije mogao izaći. Ostali su bili zarobljeni iza žičane ograde, a mi smo pili rakiju nekoliko desetina metara dalje.

Za šankom je počelo da se okuplja sve više navijača Olimpije, koji su, kao i mi, odlučili da je bolje da izbjegnu "koncentracioni logor" Mladen Stojanović. Atmosfera je bila opuštena i razigrana. Alkohol i cigarete. Svako malo navijačka pjesma. Olimpijini šalovi, momak sa slovenačkom zastavom, tu i tamo polomljeno staklo (slučajno), ali sve je u granicama normale. Gazda je dobro zaradio.

Otprilike sat i po prije utakmice nervozni policajci počeli su da nas nagovaraju da odmah krenemo jer su Lešinari saznali da se ovdje okupljaju navijači Olimpije i spremaju napad. Vjerovatno je to bio samo izgovor da nas izvuku. Kako su Lešinari trebali da prođu pored svih policajaca koji su bili oko sabirnog centra?

U haotičnim uslovima, kada niko nije znao šta se dešava, odvezli su nas u prepune autobuse, koji su, navijače Olimpije tog dana prevezli iz Ljubljane. Nije bilo dovoljno mjesta u autobusima za sve jer smo mnogi došli svojim prijevozom. Ali njih to nije zanimalo. Spakovali su nas kao stoku i polako nas odvezli prema stadionu.
 
Hasler i ja smo bili razdvojeni. On je ostao u jednom od prvih autobusa, ja sam ušao u posljednji. Atmosfera u autobusu je u početku bila prilično dobra. Navijačke pjesme i smijeh. Konačno idemo na utakmicu.Navijači su mi ponudili malo domaće rakije, što je bilo jako dobro. Od parka Mladen Stojanović do stadiona Borca trebalo nam je 40 minuta.

Kada smo konačno stigli na odredište, atmosfera se znatno promijenila. Nikoga nisu puštali iz autobusa. Unutra je bilo vruće i zagušljivo. Ljudi su postali nervozni i ljuti, a minute su se vukle kao sati. Skinuo sam kaput i džemper, ali mi je i dalje bilo vruće. Srećom, stajao sam blizu vozača, koji je otvorio prozor. Ali situacija je bila nepodnošljiva. Pa ipak, nikome nije bilo dozvoljeno da izađe.

Nakon jako dugo vremena, kada je utakmica skoro počela, vrlo polako su počeli puštati ljude iz prvog autobusa. Bili smo u posljednjem autobusu. I čekali smo. I čekali. I mi smo čekali. Situacija je bila toliko apsurdna da sam morao da se smijem. Bili smo sigurni da ćemo propustiti skoro cijelo prvo poluvrijeme.

Onda se to konačno dogodilo. Bio je red da nas puste iz pregrijanog i pretrpanog autobusa. Dok sam kročio na travu, udisao svjež vazduh i zurio u osvjetljeni stadion i pune tribine, preplavio me osjećaj slobode. Polako smo krenuli prema ulazu na našu tribinu. Na lijevoj strani, prljavi zid, desno, kordon policajaca.

Svaki je stao ispred jednog policajca koji je trebao da ih pretrese. Haslera je njegov policajac optuživao ako je pušio travu. (To mi je rekao kasnije, pošto tada nismo bili zajedno). Samo me je pitao šta imam u džepovima. Kada je vidio cigarete, htio je uzeti upaljač. Srećom, imao sam još jednu kutiju koju nije pronašao. A onda smo krenuli dalje. Pokupili su naše štampane karte. Nisu ih ni pogledali. I ušli smo na stadion.

Ne sjećam se tačno kada smo pušteni sa tribina, jer je vreme izgubilo svaki smisao. I nakon što smo stigli na parking gdje su bili autobusi, Dodikovi policajci nas i dalje nisu puštali nikuda. Stajali smo na kiši. Umoran od svega. Kada su autobusi krenuli, konačno smo i mi koji smo ostali u Banjoj Luci dobili dozvolu da odemo.

Našli smo se u mračnim ulicama oko stadiona, gdje su domaći navijači, željni sukoba, mogli da vrebaju iza svakog ugla. Išli smo kroz lokve prema parkingu s druge strane stadiona. Srećom, Junior nas je odvezao do stana, inače bismo morali hodati još 40 minuta kroz grad", napisao je Miha Zupan.

Ostatak kolumne možete pročitati na Enotnost.