Pisac iz Srbije o pobjedi Zmajeva: "Malo šta me raduje kao njihova radost"

Srbijanski pisac i pjesnik Stefan Simić komentirao je na društvenim mrežama sinoćnju pobjedu Zmajeva, koja ih je odvela u nokaut fazu Svjetskog prvenstva i zbog koje je regija slavila do dugo u noć.

Njegovu objavu dajemo u cijelosti:

"Odavno sam digao ruke od praćenja fudbala, međutim, kada igra Bosna i Hercegovina, i još neki naši, gledam.

Trending

Sarajevo se oprašta od legendarnog Edina Numankadića: Poznato vrijeme i mjesto komemoracije

Malo šta me raduje kao njihova radost.
Živimo u siromaštvu lijepih događaja, pa kada se desi ovako nešto, osjetiš samo ponos.
Ljude ne možeš na silu da natjeraš da slave.

Možeš da im organizuješ skupove, pjevače ili ne znam šta.
Ili nešto osjećaju, ili ne osjećaju.
Radost mora da bude autentična.
A da bi se desila, neko to mora da pokrene u ljudima.

Upravo to rade fudbaleri Bosne i Hercegovine, mnogo daju, ali i dobijaju nevjerovatnu podršku.
Jedna od najmlađih reprezentacija na turniru.
Da nije Džeke, Kolašinca i još nekoliko starijih igrača, bili bi ubjedljivo najmlađi.
To samo govori kakva je budućnost pred njima.
Katar je, kao domaćin prošlog Svjetskog prvenstva, uložio desetine milijardi u fudbal.
Ali ne igraju milijarde.
Igra nešto drugo.

Kanada je domaćin ovog Svjetskog prvenstva, pa je Bosna zamalo pobijedila.
Italija ima jednu od najskupljih liga, vrhunsku tradiciju i igrače koje rijetko ko ima,
A Bosna ih je ostavila bez Svjetskog prvenstva.
Sljedeći protivnik će najvjerovatnije biti Amerika.
Opet sila.
Opet domaćin.
Ali ko u čuda vjeruje, čuda su moguća.

Mogu da zamislim kako je Alajbegoviću, Barjaktareviću, Tahiroviću i ostalima kada gledaju snimke slavlja iz Tuzle, Zenice, Sarajeva, Mostara, Bihaća, Brčkog, Bugojna, Travnika, Jajca...
Osjećaju da ti ljudi dišu zajedno sa njima.
Zato će, vjerujem, dati 300% svojih mogućnosti na sljedećoj utakmici.
Nema svako priliku da bude heroj svoje zemlje.
Nema svako priliku da ljudima donese toliko radosti.
Možda Bosna i Hercegovina neće biti prvak svijeta.
Ali nešto mnogo važnije već je pobijedilo.
Ovo nije pobjeda jedanaest fudbalera.
Ovo je pobjeda ljudi koji godinama nisu imali mnogo razloga za zajedničku radost.
Možda je najveća pobjeda to što su se u isto vrijeme radovali Tuzla, Banja Luka, Zenica, Mostar, Bihać, Sarajevo, Prijedor...

Radovali su se ljudi koji se oko mnogih stvari ne slažu, ali su tih devedeset minuta disali isto.
Radovali su se i oni koji odavno žive u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Sloveniji, Americi, Australiji...
Djeca danas dobijaju nove heroje.
Jedan gol nekada vrijedi više od hiljadu političkih govora.
Narod se ne hrani samo novcem, nego i nadom.
Ljudi neće pamtiti svaki rezultat, ali pamtiće osjećaj koji su imali ovih dana.
Pamtiće da su ponovo povjerovali da nešto veliko može da se desi.
Sve je ovo mnogo veće od fudbala.

Govori o potrebi ljudi da urade nešto za svoju zemlju.
Da daju svoj doprinos.
Da budu bolji.
Tako nekako doživljavam Bosnu i Hercegovinu.
Kao zemlju kojoj je ponekad potrebno vrlo malo da bi ponovo počela da veruje u sebe.
A nijedno društvo neće biti poraženo dok vjeruje u svoju budućnost."