Marko Topić: Hrvat mi je psovao mater, onda smo se sreli 22 godine kasnije...

Radiosarajevo.ba
Marko Topić: Hrvat mi je psovao mater, onda smo se sreli 22 godine kasnije...
Foto: Life.ba / Marko Topić

Samo istinska vrijednost može opstati unatoč brojnim iskušenjima. Marko Topić to sigurno jeste.

Omiljen kod navijača nacionalnog tima i jedan je od rijetkih Hrvata koji je sredinom 90-tih odlučio da igra za reprezentaciju BiH.

Za takav scenarij zaslužan je Muhamed Konjić jer su zajedno igrali u Zurichu. Čim mu je predložio, Marko se nije dvoumio – želio je igrati za svoju zemlju.

Inače, Marko je iz Oštre Luke pored Orašja. Kasnije je za državni tim igrao bez kalkulacija. Ništa mu nije bilo strano: trčati, uklizati, pohrvati se, skočiti, raspaliti po lopti, zatreba li – i po nogama. Često bi rekao – sve za BiH.

Ipak, u trenucima kada je briljirao u njemačkoj Bundesligi, nije dobivao poziv tadašnjeg selektora Blaža Sliškovića.

U ekskluzivnom razgovoru za Life.ba otvorio je dušu. Ispričao je kako se odlučio da igra za BiH i kakvih je sve problema imao, ko mu je psovao i vrijeđao ga, kako je potpisao za AC Milan, govorio je o druženju sa Evrom u Monzi, sukobu sa Sliškovićem i Pašalićem, vrhunskoj sezoni u Bundesligi, nastupima u Rusiji. Posebno je podvukao kako je i danas zahvalan Ćiri Blaževiću koji ga je na prijedlog Emira Spahića pozvao da se oprosti od bh. tima na dostojanstven način. Onako kako to ovaj čovjek i zaslužuje.

Kako je potekla Vaša nogometna priča?

Krajem 80-tih godina bio sam veliki talenat, završio sam Osnovnu školu u Oštroj Luci i sjećam se da su me vidjeli iz kluba Hajduk Orašje. U prvi srednje sam krenuo u Orašje i svaki dan su me vozili osam ili devet kilometara na trening. Onda se desio rat, a otac je krajem osmog mjesca 1992. godine nastradao kao civilna žrtva rata. Izgubio je ruke i morao je na liječenje. Prvo u Vinkovce, a poslije i u Zagreb. Krajem 1992. godine ja i mlađi brat otišli smo kod strica u Hamburg. Bio sam tada izbjeglica kod maminog brata. Onda su roditelji u januaru 1993. godine preselili u Švicarsku na liječenje. Smjestili su ih u Basel, organizacija koja pomaže invalidima iz cijelog svijeta. Otac je dobio proteze, a u julu 1993. godine preko te organizacije sredili su papire kako bi se i mi prebacili u zemlju podno Alpa.


Muhamed Konjić Vam je predložio da igrate za bh. reprezentaciju. Jeste li odmah pristali na taj potez?


Da, Muhamed je tada porazgovarao sa čelnicima Saveza. Iskazali su veliko zadovoljstvo da ja igram. Rekli su da dođem i ja sam sa oduševljenjem to prihvatio. Prvi dvoboj u dresu državnog tima igrao sam u Danskoj. Nastapao sam za U-21 selekciju pola sata, a poslije toga sam igrao na Mediteranskim igrama. Pamtim da je selektor bio Husnija Arapović.

Postižete tada i pobjedonosni pogodak protiv Hrvatske u onom čuvenom dvoboju.

Da, to je bila prva utakmica na Mediteranskim igrama. Ivo Šušak je bio selektor hrvatske reprezentacije. Gledao me je nekoliko puta u Švicarskoj i izjavio je da nisam talenat za nacionalni tim. Onda se desio taj dvoboj, zabio sam gol koji je bio presudan i danas se priča o njemu. Hrvatska je ispala, otišla kući, a ja sam odigrao fenomenalno. Za njih su nastupali Vasilj, Bilić, Cvitanović, Živković, Krpan, Bazina, Tudor, Bule…, sve sjajni igrači koji su imali kasnije odlične karijere. Mi smo tada imali samo jednu garnituru dresova koje smo morali prati da bi mogli igrati naredni meč. Da opišem situaciju poslije pogotka: Kada sam dao gol otišao sam do njihove klupe i rekao sam da sam Hrvat i da mi je drago što igram za BiH. I onda je krenulo pljuvanje, dio njih je to uradio. Ne svi igrači, da odmah razjasnimo. Protiv Španije smo odigarli 0:0. Recimo, sa mnom su tada u ekipi bili Joldić, Avdić, Uščuplić, Tolja, Hošić, Smajlagić, Mešanović, Čahtarević… Dobra klapa je to bila, ostali smo u dobrim odnosima svih ovih godina. Također, veliki prijatelj sam sa Samirom Muratovićem.

Nastupi na Mediteranskim igrama nisu ostali nezapaženi, vaš talenat je uočio ugledni menadžer Predrag Naletelić. Šta se dalje dešavalo?

Nale, kako mu je nadimak, najveći je gospodin kojeg sam upoznao. Zastupao je sjajne igrače poput Zica, Bobana i Savičevića, radio je puno sa Milanom. Poslije me zvao i ostao sam nevjerici. Prvo sam spustio slušalicu jer sam mislio da me neko zeza. No, uspjelo je iz drugog puta. Našli smo se na kafi i predložio mi je da karijeru nastavim u Hrvatskoj i da nakon godinu dana idem u Italiju. Nisam imao šta izgubiti i pristao sam. Potpisao sam za Varteks iz Varaždina. Igrao sam zajedno sa Karićem, Mumlekom, Dalićem, Besekom, Balajićem, Toplakom, Režićem, Hrmanom, a predsjednik je bio pokojni Anđelko Herjavec.

Sjećate li se prve utakmice u dresu Varteksa?

Kako da ne. U Varaždinu su tada igrali prvi protiv posljednjeg na tabeli Varteks – Hajduk. Odigrao sam odlično, zabio pobjedonosni gol za 2:1. Tu je krenula uzlazna putanja karijere. Dobio sam na samopouzdanju i motivaciji. Nakon toga sam dao pogodak Dinamu na Maksimiru i polako smo izašli iz opasne zone. U polufinalu nacionalnog kupa smo na Poljudu pobijedili Hajduk, a ja sam poentirao za 1:0. U finalu smo poraženi od Dinama 2:1, a poveli smo 1:0. Ja sam i tada poentirao. Također, imao sam i jedan neugodan incident u okršaju sa Hrvatskim Dragovoljcem u gostima.

Hoćete li nam otkriti detalje?

Za njih je tada branio Vladimir Vasilj koji je bio među stativama reprezentacije Hrvatske na pomenutim Mediteranskim igrama. U prvenstvenom meču je pljuvao prema meni kada bi bio korner za nas, psovao mi je čak mater balijsku, nema šta mi nije govorio. To se dešavalo 1997. godine. I onda u oktobru 2019. godine došao je da produži licencu za trenera golmana u Centru za edukaciju NSBiH. Sada mu valja BiH i sada su svi Hercegovci veći domoljubi od mene. No, to je dokaz da sve kad – tad dođe na svoje. Zamislite, čak mi je pružio i ruku koja je 30 do 40 sekundi bila u zraku. Iz kulture nisam htio praviti skandal. No, poslije sam rekao Maki Ivankoviću, pomoćnom treneru U-21, što on može potvrditi, da prenese Vasilju sljedeće: ‘Da smo se sreli na drugom mjestu, drugačije bih reagovao’. Dakako, uvijek treba biti pošten i paziti šta se priča. I ovo hoću da kažem – potpredsjednik Saveza Ivan Beus nikada nije kritikovao zviždanje bh. himnoj i gađanje igrača drugih klubova, pogrdno skandiranje na pojedinim utakmicama u Hercegovini. Vidjeli ste šta je bilo u nekim okršajima u Širokom Brijegu. Je li ikada taj Beus rekao na pres konferencij da je to sramota što rade. Ja ga nisam čuo.

Cjelokupan intervju pogledajte OVDJE.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije