Leicester je mali grad koji je navikao na velike snove

Teško da se odlučio na ovaj čin, ali je sama ciničnost ove izjave dovoljan pokazatelj koliko se malo šansi davalo prvaku Engleske u osmini finala Lige Prvaka. A onda je usljedilo još jedno čudo u najelitnijem evropskom klupskom takmičenju - mali Leicester je pobijedio velikog rivala i prošlogodišnjeg osvajača Evropske Lige - Sevillu. Borbena igra, pobjeda od 2:0 i prolaz dalje.

Piše: Alen Tabaković za Radiosarajevo.ba

Nakon pobjede, Leicester je ostao posljednji klub koji će, ove godine, braniti čast ostrvskog fudbala. Bajka ovog malog kluba iz Centralne Engleske, nakon što je prošle sezone osvojena prva titula Premier Lige u historiji, još uvijek traje. Navijači ‘’lisica’’ još uvijek sanjaju, i ma kako se njihovi snovi činili nerealnim, ovaj tim je još uvijek tu! Otpisani, ne od mnogih, već od, doslovno, svih fudbalskih znalaca, smogli su snage da se poput feniksa dignu i ostanu jedini engleski klub među osam najboljih ekipa Evrope.

Kriza engleskog fudbala, kada su u pitanju nastupi u evropskim takmičenjima traje već godinama i zaslužuje zasebnu analizu. I dok smo od Arsenala navikli na redovne neuspjehe već u prvim rundama nokaut faze Lige Prvaka, ispadanja Tottenhama i Manchester Citya se svakako mogu smatrati iznenađenjima. Interesantno je da su obje ekipe neuspjehe doživjele u okršajima sa francuskim viceprvakom Monakom, što dovoljno govori o problemima engleskog fudbala.

Monako je okupio mlad tim i ove sezone igra dopadljiv, napadački fudbal. Vodeći su tim francuskog prvenstva i zaista ih je lijepo gledati. Njihov efikasni stil je na svojoj koži osjetio Guardiolin City. Izbacili su ovog rivala u osmini finala, dok su Tottenham eliminisali već u grupi. Gledajući koeficijente liga, veliko je to iznenađenje i još jedan šamar engleskom fudbalu.

Samo još jedna ekipa ne posustaje, iako su svi izgledi protiv nje. Leicester nekako preskače prepreke i sada je tu gdje jeste, uprkos ponekom zlobnom komentaru, zasluženo. Sada je jasnije zašto je tvorac šampionske ekipe, Italijan nadimka ‘’Thinkerman’’ - Claudio Ranieri, morao da ode. Trener obožavan od strane navijača morao je otići kako bi ovaj mali tim nastavio da sanja. Jer, realnost u kojoj su se našli bila je turobna. Leicesteru je prijetilo ispadanje u niži rang.

Od početka sezone vidjelo se da stvari ne štimaju onako kako bi trebale. Leicester je igrao neprepoznatljivo, neborbeno, pravolinijski, predvidivo… Izgovor da je ekipa drastično oslabljena prodajom N’Golo Kantea bio je najčešće korišten. Danas, kada Ranieri nije tu, vidimo da to nije baš tako. Kante i dalje fali Leicesteru, ali ekipa ponovo pobjeđuje.

Istina je bila da se prema šampionu ostale ekipe ponašaju drugačije. Niko ih više nije shvatao olako, a oni su svaku utakmicu s početka sezone startali u ulozi favorita. Nedovoljno snažni da bi preuzeli tako nerealna očekivanja počeli su da nižu poraze.

Ranieri tada pravi ključnu grešku i počinje rotirati tim, tražeći dobitnu kombinaciju. Tu su se stvari dodatno zakomplikovale. Italijan je ispustio jedini način na koji ova ekipa, skromnog kvaliteta, ali i izrazito borbenog duha, može funkcionisati. Mijenjajući pozicije ključnim igračima i insistirajući na stvarima koje oni realno ne mogu ispuniti, uspio je da ‘’izgubi svlačionicu’’ i tada je sve bilo jasno. Ranieri je morao da ode!

Prije nego je dobio ‘’zahvalnicu’’ od uprave, Italijan je uspio da prođe, istini za volju, najlakšu grupu ovosezonske Lige Prvaka. A onda, u prvom okršaju sa Sevillom, Leicester su samo sreća, nevjerovatni Schmeichel i jedan bljesak Vardya, spasili prave katastrofe. Sevilla je svim, osim rezultatom, opravdala ulogu snažne ekipe i apsolutnog favorita. Svi su se smijali engleskom prvaku i najavljivali im ‘’brodolom’’ na vlastitom terenu u revanš meču.

Uprava tada donosi sudbonosnu odluku i uz snažne kritike otpušta Ranieria. Na njegovo mjesto dolazi dotadašnji pomoćni trener značajnog prezimena - Craig Shakespeare. Bio je to sudbonosni momenat, ‘’biti ili ne biti’’, kako je jedan drugi Shakespeare, William, napisao prije nešto više od 4 stoljeća.

Od tog trenutka, ekipa je ponovo pronašla svoj identitet. Izgledalo je kako je s odlaskom Ranieria ponovo oživio onaj prepoznatljivi Leicester iz prošle sezone. Borba za svaku loptu, mnogo prolivenog znoja i start utakmice iz uloge autsajdera. Shakespeare je, za razliku od Ranieria, povratio povjerenje tima i rezultati, a što je bitnije igra, su se okrenuli u njihovu korist.

Oni koji prate fudbal detaljnije znaju da čudo Leicestera nije počelo s Ranieriem. Ono je počelo sezonu ranije. Ekipi je, nakon očajnog starta, prijetilo ispadanje u Championship, a onda je  menadžer Nigel Pearson, nevjerovatnim finišom – ekipa je u posljednjih devet kola osvojila nevjerovata 22 boda – napravio pravo čudo i izborio opstanak. Na kraju sezone se uprava odlučila, uprkos snažnim kritikama, tadašnjeg čudotvorca Pearsona zamijeniti Ranieriem (pokazaće se novim čudotvorcem), koji je ekipu odveo na šampionski tron. Nedavno je i čudotvorac Ranieri zamijenjen. Danas je tu Craig Shakespeare. Da li je on novi čudotvorac ovog malog kluba skromne historije?

Bez obzira na formu, svih sedam ekipa u četvrtfinalu je za protivnika priželjkivalo upravo Leicester. I sada, baš kao i u vrijeme Pearsona, a nakon njega Ranieria, niko ovu ekipu ne shvata za ozbiljno. I premda i sam smatram da protiv Atletico Madrida ima manje šansi nego kada je postala prvak Engleske, ova ekipa je pronašla sebe. A kada Leicester postane autsajder tada je najopasniji!

Oni ponovo igraju svoju igru, a protivnici ih potcijenjuju. Iskustvo Diega Simeonea i njegove ekipe bi trebalo da osigura ozbiljan pristup Atletica i siguran prolaz dalje, ali Leicester će dati sve od sebe da tako ne bude.

‘’Da ne znam rezultate, rekao bih da je Leicester ispao još u grupi.’’ - bio je to odgovor Shake Hislopa na pitanje o krajnjem dometu Leicestera u Ligi Prvaka, malog kluba iz Engleske, koji je već treću sezonu prežaljen od svih, a uporno nastavlja da sanja.