Premiership je postao glamur bez identiteta

Taj epitet već neko vrijeme nosi engleski Premiership. I premda ovo takmičenje, u kojem nema izrazitog favorita, u posljednjih nekoliko godina, rezultatski, gubi trku sa španskom La Ligom, to klubove ne sprječava da iz godine u godinu ostvaruju rekordne zarade od TV i marketinških prava.

Zašto je Premiership tako atraktivan u cijelom svijetu?

Piše: Alen Tabaković, Radiosarajevo.ba

Neosporna je činjenica da engleska liga ima jedinstvenu fudbalsku kulturu. Ta dugogodišnja tradicija identificiranja fanova s fudbalskim klubovima razvijana je duže od jednog vijeka i prerasla je u urođeni refleks, sada, već trećoj generaciji Britanaca. Oni čak i novogodišnje praznike provode dupke puneći stadione širom Engleske. Ovo i mnogobrojni klupski uspjesi, na lokalnom i kontinentalnom nivou, čine Premiership posebnim. Ogroman potencijal lige, odavno prepoznat od sponzora, doveo je do ekspanzije neslućenih razmjera. Sve unosniji finansijski ugovori od TV i marketinških prava napunili su budžete čak i onim klubovima koji sezone provode boreći se za opstanak, i učinili su Englesku zemljom snova za sve menadžere, fudbalere i agente svijeta.

Ideja da se stvori najneizvjesnije, a samim tim i najinteresantnije, fudbalsko takmičenje, dovela je do dogovora klubova o postizanju kolektivnog ugovora za TV prava na prijenos utakmica Premiershipa. U Engleskoj, naime, kada je riječ o pravima na prijenos utakmica, nije moguće pregovarati s bilo kojim klubom pojedinačno, već isključivo s ligom, što i manjim klubovima garantira ravnopravniji udio u novčanoj zaradi. Takav sistem pregovaranja postavio je temelje revoluciji fudbala u Engleskoj, a i ostale lige danas pokušavaju da kreiraju sličan model.

Premiership je novim ugovorom ostvario zaradu od 10,4 milijarde funti, a cijeli iznos će podijeliti klubovi. Najbliži pratilac je Bundesliga koja će zaraditi duplo manje, dok ostale lige prilično zaostaju. Ovo jasno oslikava finansijsku moć engleskih klubova. Oni iz godine u godinu zarađuju i troše sve više.

Odavno je jasno i da će Englezi trošiti najviše tokom prelaznih rokova – ove godine ta cifra je iznosila rekordnih 840 miliona funti. Na glamur Premiershipa nisu ostali imuni ni tajkuni iz cijelog svijeta, dodatno povećavši moć klubova. Tradicija je privukla sponzore s novcem, novac najbolje trenere i igrače, i sve je postalo unosan biznis, u kom sudionici očekuju da dobrano napune džepove.

Ali fokusirajmo se na sportski aspekt priče, čiji su glavni akteri treneri i igrači. Klubovi su, u želji da budu što konkurentniji, vremenom uspjeli da u svoje redove privuku velik broj stranaca. Ako je to u početku i imalo smisla, danas se može postaviti pitanje kakva je budućnost engleskog fudbala? U ovom trenutku od 20 menadžera u Premiershipu, samo je sedam Britanaca, od čega su tek četvorica Englezi! Nadalje, od četiri otpuštena menadžera u dosadašnjem toku sezone, dvojica su Englezi. Da li se engleskim stručnjacima ne vjeruje dovoljno, ili jednostavno nisu dovoljno dobri? Činjenica da engleskih menadžera nema ni u inozemstvu – oni rijetki koji se odluče na taj korak ubrzo dožive razočarenje – ipak ide u prilog ovoj drugoj konstataciji. Engleski fudbalski kod polako pada u zaborav. Već se odavno ne igraju duge lopte i krute formacije. Nesposobnost ili tvrdoglavost da se adaptiraju na taktičke promjene dovela je do njihovog, najprije postepenog, a zatim i ubrzanog, nestajanja sa scene. Posljednji Englez koji je s pozicije menadžera osvojio ligu bio je Howard Wilkinson davne 1992! Od tada su se smjenjivali Ferguson (koji je kao Škotlanđanin svojevrsna anomalija) i strani menadžeri.

I upravo tu nastaje problem. Sve više stranih menadžera sa sobom donosi nove stilove u koje se domaći igrači teško uklapaju. U Premiershipu danas nastupa tek 33 posto domaćih igrača! Engleski igrači su ''odgajani'' po klasičnom engleskom stilu, s namjerom da podnesu napore konstantnog igranja koje TV ugovori zahtijevaju. Taj, odavno prevaziđeni, stil, ostavio ih je nekonkurentne na internacionalnoj sceni. Tehnički nepotkovani, svoju prednost na terenu traže u fizičkoj premoći i teško se uklapaju u taktičke zamisli, sve većeg broja inozemnih menadžera.

Postoji nesklad između omladinskih selekcija i prvih timova. U omladinskim selekcijama uglavnom rade engleski treneri koji, još uvijek, naglasak stavljaju na snagu igrača i njihovu sposobnost da izdrže ''tempo'' engleskog fudbala. Nekadašnji kapiten U18 reprezentacije Engleske, malo poznati Darren Caskey, nedavno je ponudio svoje viđenje problema izjavivši kako bi omladinski fudbal trebao promovisati igrače, umjesto da stavlja akcent na pobjeđivanje po svaku cijenu! Ove riječi najbolje oslikavaju klasični sistem treniranja mladih igrača u kolijevci fudbala. Opsesija pobjedom uklapa se u novi identitet Premiershipa – sve više novca i sve manje strpljenja. A onda, kada jednom igrač dospije u prvi tim, shvati da se od njega traži da stvari radi na potpuno drukčiji način. Inozemni treneri imaju druge ideje i taktičke zamisli, a domaćim igračima postaje sve teže da se izbore za minute s rastućim brojem preplaćenih stranaca. Izuzeci, poput Balea, postanu globalne zvijezde, a oni ostali uglavnom obavljaju trkaće zadatke za tim. Premiership ubrzano postaje prvenstvo bez Engleza.

S prilivom novca otvorena je Pandorina kutija. Ono što treba da brine nije samo promjena identiteta engleskog fudbala, čije nacionalno prvenstvo postaje jedino internacionalno prvenstvo u svijetu, već prijeti opasnost od mijenjanja, legendarne, navijačke tradicije. Sve glamurozniji šou rezultira sve skupljim ulaznicama i mladi ljudi, koji trebaju predstavljati nove generacije fanova, su oni koji najviše ispaštaju. U konačnici, gubitnik bi opet mogao biti engleski fudbal, čiji je identitet odavno prošlost, baš kao i poslovična strpljivost prema menadžerima klubova. Uložena sredstva zahtijevaju rezultat te menadžerima nije dozvoljeno dovoljno vremena da izgrade tim. Ukoliko ne uspiju, bivaju zamijenjeni, a oni koji ih zamijene dobivaju nova sredstva za nove igrače i tako ukrug.

U ovom trenutku reprezentacija Engleske je najveći gubitnik, jer ni najstariji navijači se ne mogu sjetiti kada je posljednji put napravljen dobar rezultat na nekom velikom takmičenju. Vjerno oslikavajući Premiership, ona je samo glamur bez identiteta.