Zrinka Bralo: Burka je, kao i štikla, prevozno sredstvo (šatro)!

U svjetlu današnjeg stupanja na snagu zabrane nošenja bruke u Francuskoj, ponovo objavljujemo tekst naše saradnice, objavljen na našem portalu  prije nepune dvije godine (19.07.2009.). 

Piše: Zrinka Bralo, London

Svako malo u javnom prostoru negdje u Evropi neki političar zakuha debatu o načinu na koji se oblače pojedine žene islamske vjeroispovjesti. Ovaj put je to bio predsjednik Sarkozy. Koliko je ovo pitanje važno francuskom predsjedniku govori činjenica da je svoju namjeru da zabrani pokrivanje lica na javnim mjestima najavio u istorijskom nastupu u francuskom parlamentu. Naime, u zadnjih 160 godina francuski ustav nije dozvoljavao predsjednicima da kroče u parlament, a ne li još da se obrate poslanicima. Nakon dosta muke, u ime modernizacije, Sarkozy je progurao ustavnu reformu koja mu kao predsjedniku dozvaljava da se obrati parlamentu bar jednom godišnje. U svom prvom govoru pred oba doma francuskih poslanika, Sarkozy se izjasnio za zabranu potpunog pokrivanja žena islamske vjeroispovjesti, jer je to, kako kaže, ‘simbol ropstva’.

Ono što je neobično je da su u sedmici u kojoj je umro Michael Jackson, u sedmici Wimbledona i Glastonburyja, britanski mediji jedva dočekali da ponovo započnu priču o tome treba li zabraniti potpuno pokrivanje lica žena i u Velikoj Britaniji. Javna debata je toliko zaglušujuća da jedva mogu da čujem sebe kako mislim. Ukratko, niko ne voli maskirane žene, ali niko neće da kaže tačno zašto, pa se onda vade na prava na emancipaciju žena. Naime, u Velikoj Britaniji je za javne ličnosti, posebno iz političkog života, potuno neprihvatljivo petljati se u lične izbore građana. Ta vrsta tolerancije je, zapravo, razlog što je Britanija velika zemlja. Međutim, i ovdje se stvari mijenjaju, pa sa ekonomskom krizom u paru ide kriza tolerancije.

U naletu dušebrižnika a la Sarkozy, od feminista do desničara, svi se sekiraju kako jadnim ženama mora biti vruće, ili kako ne mogu komunicirati sa svijetom, ili kako ih muškarci u ime religije tlače. Naravno, sva ta objasnjenja su tačna za neke od tih žena.

Nažalost, sve žene u Evropi, posebno u Velikoj Britaniji, još uvijek se bore za jednakost na radnom mjestu i uopšte u životu. Moja prijateljica koja radi kao advokat u zajebanoj firmi mora da nosi suknju na posao. No, to je, kaže onaj koji joj je naredio da je nosi, uniforma. Za njeno pravo da bar ponekad na posao obuče hlače niko se ne bori. A da ne pričamo o tome da je bar dva puta manje plaćena od muških kolega koji rade isti posao. I da neće biti unaprijeđena jer je mlada i rađat će djece, pa kad ih rodi neće moći raditi prekovremeno k’o konj.

Isto kao što je moja prijateljica prihvatila nošenje svoje suknje na poslu kao stvar svog izbora, tako su žene koje u Francuskoj i Engleskoj prakticiraju Islam na određeni način izabrale da se pokriju u ime svoje religije - kao stvar svog izbora.

Tačno je da su žene Afganistana počele skidati burku čim je pao Taliban, no u vrijeme Talibana burka je bila kompromisno sredstvo kakve-takve emancipacije.

Zapravo burka je bila prevozno sredstvo jer je dozvoljavala ženama da se kreću u javnom prostoru bez pratnje muškaraca. I čim su mogle da se kreću same bez oklopa tkanine, žene Afaganistana su izabrale da je više ne nose.

No u Evropi, žene islamske vjeroispovjesti iz različitih tradicija su same izabrale da se pokriju i samim tim svjesno izabrale da ne pripadaju društvu koje ih u najboljem slucaju ne primjećuje, a u najgorem slučaju odbacuje.

Problem sa zabranam je komplikovan u zapadnim demokratijama, jer ako se zabrani jedan odjevni predmet, šta je slijedece? Štikla? Kao cipela, stikle su također prevozno sredstvo za hodanje. Madam Pompadour je, navodno, uvela štiklu na Francuski dvor da bi bila viša i time na nivou sa muškarcima, te je u njenom kontekstu štikla bila sredstvo emancipacije.

Svaka žena koja je pokušala trčati u štiklama zna da je štiklu vjerovatno izmislio neki muskarac koji je skont’o da mu tako žena neće moći pobjeći jer, ne da ne može trčati, nego ne može ni hodati kako treba. Tu je štikla sredstvo opresije. Niko, od feminista do desničara, se pretjerano ne sekira što žene noge polomiše na štiklama, a o žuljevima da i ne govorimo. I kad bi neko pokušao da zabrani štiklu ja bih bila prva na brakikadama za svoje pravo da lomim noge za svoje vlastite pare!

Konstanta debata o pokrivanju žena je ilustracija površnosti s kojom se prava žena koriste kao dimna zavjesa za stvari o kojima političari nemaju hrabrosti govoriti. Ono što i feministi i desnicari i liberali i muški i ženski i stari i mladi izbjegavaju je činjenica da dok god u javnom prostoru religiozne vođe, političari i direktori odlucuju šta, kako i zašto zene oblače, jednakost je na dalekom štapu, a burka je, kao i štikla, samo prevozno sredstvo (šatro).