#ŽeneBiH: Snažna priča o junakinjama naše zemlje koje ne smiju pasti u zaborav

Projekt #ženeBiH započeo je u martu 2018. godine kao dio inicijative obilježavanja Mjeseca ženske historije (#WomensHistoryMonth). Nastao je spontano, iz jednog grupnog razgovora tri prijateljice: Amile Hrustić Batovanja, Hatidže Gušić i Mashe Durkalić.

Dakle, cijeli mjesec Amila, Hatidža i Masha objavljivale su po jedan post na društvenim mrežama posvećen nekoj od žena koje su obilježile bosanskohercegovačku historiju. Nisu ni slutile da će taj njihov projekt prerasti u mnogo više i spojiti mnogo osoba koje žele biti dio toga.

Za Radiosarajevo.ba o svojoj kampanji podizanja svijesti o značaju uloga žena kroz historiju govorile su Amila Hrustić Batovanja, Hatidža Gušić i Masha Durkalić.

Radiosarajevo.ba: Otkud ideja za ovaj projekt?

Hatidža Gušić: Ideja je nastala tako što se Amila, izrevoltirana „obilježavanjem“ Mjeseca ženske historije (#WomensHistoryMonth) jedne korporacije koja je nudila „ženska pakovanja čipsa“ javila Mashi i meni u inbox s idejom da i nas tri na neki način damo svoj doprinos Mjesecu ženske historije, i da to uradimo na način koji će žensku historiju adekvatno prepoznati i istaknuti. Trideset dana marta smo svakog dana pravile vizuale, istraživale o ženama, pisale tekstove i postavljale taj sadržaj na društvene mreže. Reakcije koje smo dobile su nas pozitivno iznenadile. Ljudi su dijelili sadržaj, javljali se sa prijedlozima i riječima podrške, sa željom da pomognu... To nam je mnogo značilo. Nakon kraja marta i kraja kampanje, poruke su nastavile stizati, kao i prijedlozi da na neki način nastavimo kampanju, jer je ljudima taj format i pristup sa fotografijom i kratkom biografijom bio interesantan. Imali su dojam da svakog dana uče nešto novo, što smo, i mi, na kraju krajeva, osjećale. Dugo smo razgovarale na temu kako nastaviti kampanju i shvatile da je forma knjige ono što na pravi način može prenijeti poruku koju šaljemo, a to je da ove žene moraju biti zapamćene i zapisane.

Radiosarajevo.ba: Na koji način ste birale žene koje predstavljate?

Hatidža Gušić: Izabrati samo 30 ili 50 žena iz duge i bogate ženske historije je bio možda najteži od svih zadataka. Naši/e prijatelji/ice su se, kada bismo im ispričale za ideju, znali/e našaliti i pitati zar uopće ima toliko žena koje su djelovale u javnom prostoru BiH. To pokazuje koliko je ženska historija nevidljiva, i do koje mjere su žene izbrisane iz zvanične historije. Činjenica je da postoje na stotine hiljada žena koje su oblikovale današnju historiju i žensku historiju BiH, no naravno, kako to obično biva sa ženskom historijom – čak i svjetskom – one su mahom zaboravljene i gurnute na margine. Metodologiju smo koncipirale tako što smo se fokusirale pretežno na pionirke u nekom polju i one koje su se zalagale za emancipaciju žena u posljednjih stotinu godina, a željele smo i da svoje mjesto, koliko god je to moguće, dobiju žene čiji je rad bio najznačajniji u nekoj oblasti. Mjesecima je trajao taj proces odabira žena koje će se naći u knjizi, i naravno, nismo uspjele spomenuti sve žene iz ranije navedenih kategorija. Stoga negdje “u pričuvi” imamo imena žena koje nisu uvrštene u ovu knjigu, a voljele bismo ih jednog dana uvrstiti u iduću ili na neki drugi način približiti njihov rad javnosti.

Radiosarajevo.ba: Da li ste nailazile na neka iznenađenja, kao npr. da nikada niste čule za određenu ženu, a koja je zapravo dala neki interesantan, bitan doprinos za žene, prava, osnaživanje žena i slično?

Masha Durkalić: Svakako da sve tri nismo nikako mogle čuti za sve žene koje smo uvrstile u knjigu, i čest je slučaj da naknadno otkrivamo žene o kojima prethodno ništa nismo znale. U takvoj situaciji se, zapravo, najviše i pokazuje koliko su žene koje su bile značajne za bh. historiju nevidljive. Uglavnom svi/e znamo za neka „najveća“ imena, poput Mis Irby ili Stake Skenderove, koje su bile jako značajne za obrazovanje žena u BiH, ili za Radojku Lakić ili Vahidu Maglajlić, koje su bile narodne heroine Jugoslavije. Mi sm naše znanje o ženama koje su bile bitne za bh. historiju značajno povećale radeći na ovoj inicijativi. No, češće se dešava da saznajemo za žene koje su manje poznate široj javnosti ili su poznate samo u lokalnoj zajednici u kojoj su živjele ili žive, pogotovo ako dolaze iz manjih gradova i mjesta u BiH. Tako smo nedavno saznale za inicijativu I žene su gradile Zenicu, koju su pokrenuli/e studenti/ce iz Zenice, i u sklopu koje su napravili/e izložbu kojom su predstavili četiri žene koje su bile bitne za historiju Zenice. Oduševila nas je ova inicijativa, te smo odmah istražile ove žene i onda napravile blog o njima, kako bismo i druge ljude obavijestili o njihovom radu. Žene koje ostaju nepoznate su svuda oko nas, i to samo dokazuje koliko nedostatak javnog priznanja njihovog rada doprinosi tome da ne znamo šta su napravile za naše društvo i naš napredak. Kad već spominjemo Zenicu, možda je najbolje zadržati se na ženama iz ovog grada, a to koliko su nepoznate, uprkos njihovom doprinosu, zanimljivo je, recimo, ilustrirati na primjeru sestara Natalije i Ljubice Vaclav. One su učestvovale u osnivanju Osnovne muzičke škole u Zenici sredinom 1980-ih godina, gdje su bile prve nastavnice klavira. Provele su više od četiri desetljeća predajući klavir u ovoj muzičkoj školi i obrazovale su generacije budućih muzičara. Ako ukucate njihovo ime u Google, nećete pronaći ništa. Nikakve biografske podatke, a o fotografijama da ne govorimo. Zahvaljujući mladim ljudima iz Zenice, imena Natalije i Ljubice Vaclav su ponovo "na radaru" javnosti, a to je ono što i mi želimo postići sa projektom #ženeBiH – konstantno podsjećati javnost na ove žene i učiniti njihova imena poznatim, a njihov rad prepoznatim.

Radiosarajevo.ba: Volonterski projekt od mjesec dana je prerastao u to da sada spremate knjigu, pri čemu širite listu žena BiH? Kako ste došle na ideju da iz tog malog volonterskog doprinosa veličanja bitnih bh. žena počnete formirati knjigu?

Amila Hrustić B.: Na samom početku, kada smo odlučivale o kojih trideset žena da pišemo tokom mjeseca marta, shvatile smo da nam je jako teško izbor svesti na 30 žena, jer postoji toliko njih o kojima bismo voljele pisati i spomenuti ih. Međutim, nismo bile u mogućnosti to i realizirati s obzirom na vrijeme i format. Kako je projekt odmicao, tako su nam pristizale reakcije ljudi koji su izrazili interesovanje i podršku, te smo shvatile da želja za ovakvim znanjem zaista postoji. Paralelno smo razmišljale kako bismo mogle proširiti i nadopuniti projekt, te nam je knjiga bila jedna od ideja. Bilo je i nekoliko ljudi na društvenim mrežama koji su nam predložili isto, te smo negdje sredinom marta odlučile da ćemo projekt proširiti i nadopuniti u vidu knjige. S obzirom na to šta jedan takav projekt podrazumijeva, sa radom smo započele odmah jer smo željele biti sigurne da ćemo imati dovoljno vremena da realiziramo sve što smo zamislile. Rad na knjizi podrazumijeva puno istraživanja o svakoj od žena, provjeravanje informacija, razmjene ideja, komunikaciju na društvenim mrežama, vremensku organizaciju i planiranje svakog koraka, te konstantnu komunikaciju sa svim ilustratoricama uključenim u projekat kojih je 49 (ja sam pedeseta).
Napomenula bih da je ovo i dalje volonterski projekt, barem kada smo nas tri u pitanju. Ulažemo sve svoje vrijeme, znanja, talente i određeni dio vlastitog novca za projekt #ženeBiH jer zaista vjerujemo u njega. Također, određeni broj ilustratorica volonterski učestvuje u projektu, a dosta se ljudi ponudilo da nam na ovaj ili onaj način pomognu, na čemu smo iznimno zahvalne.

Radiosarajevo.ba: Kako provodite istraživanja o ženama koje su bile dio vašeg projekta, kao i onih koje će se naći u vašoj knjizi?

Masha Durkalić: Istraživanje o biografijama žena sprovodimo na najrazličitije načine. Razgovaramo sa ljudima koje poznajemo, kao i sa ljudima koji su poznavali ili poznaju ove žene. Često znamo pitati ljude da nam pomognu sa informacijama preko naših društvenih mreža. Naravno, dugo i intenzivno guglamo, a potom čitamo iz dostupnih izvora informacija (knjiga, publikacija, monografija) koje smatramo kredibilnima, iako takvih izvora nema mnogo. Proces isto tako uključuje slanje velike količine mailova različitim institucijama i organizacijama, mahom kulturnim institucijama, muzejima, galerijama, arhivima, različitim udruženjima, ali i pogrebnim društvima. Neke informacije smo saznale upravo tako što smo išle obilaziti grobove ovih žena. Ima tu i mnogo pretrage po društvenim mrežama u potrazi za srodnicima/cama žena koje su preminule. Proces istraživanja je zaista intenzivan, jer informacija o ovim ženama ima jako malo i stoga se moramo duplo više "zaroviti" i potruditi kako bismo došle do informacija od značaja. Ono što je tužno u svemu tome je što, zapravo, ponekad nailazimo i na situacije da ljudi jednostavno ne žele podijeliti sa nama informacije o ženama, iako ih imaju ili mogu doći do njih. Razloga za to je mnogo, i u njih ne bismo ovom prilikom ulazile, ali nas čini tužnima to što će zbog toga naslijeđe i rad ovih žena pasti u zaborav. Mi želimo vjerovati da ove žene nisu uradile toliki posao da bi jednog dana bile zaboravljene, i uradit ćemo sve što je u našoj moći da to ne bude slučaj. Naravno, pozivamo sve one koji/e nam u tome žele pomoći da nam se jave i predlože svoje ideje.

Radiosarajevo.ba: Sve više žena se pridružuje vašem projektu, toliko umjetnica koje veličaju svojim radom bitne žene naše zemlje. Da li se umjetnice same prijavljuju ili ih vi pronalazite i da li umjetnice same biraju ženu koju ilustriraju za potrebe knjige?

Amila Hrustić B.: S obzirom na to da sam i sama dizajnerica i da su umjetnički/dizajnerski krugovi u Sarajevu, a i u BiH, prilično mali, većinu dizajnerica/umjetnica/ilustratorica koje učestvuju sam pozvala ja, jer ih lično poznajem. Metodologija kojom sam se vodila je bila da, osim što su izuzetne u tome što rade, zaista vjeruju u projekt, da žele raditi na povećanju vidljivosti ovih žena, da im je podjednako kao i meni stalo da ovo uspije, te da žive ili su porijeklom iz BiH. Tim prvim djevojkama sam predlagala nekoliko žena koje bi mogle ilustrirati, te su se uglavnom same odlučivale za onu koja ih najviše inspiriše. Pitala sam ih da preporuče druge ilustratorice i dizajnerice za koje smatraju da bi također trebale biti dio projekta, te su tako i one uvrstile nekoliko djevojaka na našu listu, pa se krug proširio. Objavile smo i poziv na društvenim mrežama, te se i tim putem javilo nekoliko njih sa preporukama. Sretna sam da sam zahvaljujući ovom procesu upoznala (barem virtualno) neke nove iznimno talentovane djevojke sa kojima imam priliku surađivati na ovoj knjizi. S obzirom na to da sam ja zadužena za cjelokupni vizualni aspekt knjige, sa djevojkama uglavnom komuniciram direktno i na taj način razmjenjujemo ideje. Jako sam ponosna na svaku ilustraciju, na cjelokupni proces iza nje, na činjenicu da su se sve ilustratorice potrudile da istraže živote ovih žena, te da ih vjerodostojno prikažu i da ilustracijama daju vlastiti pečat.

Radiosarajevo.ba: Na koji način se može podržati projekt Žene BiH?

Hatidža Gušić: Projekat #ženeBiH možete podržati na nekoliko načina. Ukoliko ste u mogućnosti da finansijski podržite izdavanje knjige, to možete napraviti direktno uplatom na naš Paypal ili žiro račun, te putem crowdfunding kampanje koju pokrećemo u oktobru. Sve one koji/e nisu u mogućnosti da finansijski podrže projekat, pozivamo da podrže #ŽeneBiH tako što će pratiti naše aktivnosti na društvenim mrežama, dijeliti informacije o projektu, slati ih prijateljima/cama i kolegama/icama koji/e bi bili/e zainteresovani da podrže projekat. Na taj način će, zajedno sa nama, podizati svijest o ovim ženama. Više informacija o načinima podrške možete pronaći na web-stranici #ŽeneBiH. Prikupljena sredstva iskoristit ćemo za isplatu honorara ilustratoricama, te za štampanje 500 primjeraka knjige. U projekat #ŽeneBiH je već uloženo jako mnogo volonterskog rada i jako smo sretne što su nam se pridružile žene iz različitih oblasti koje su nesebično posvetile svoje vrijeme i talente ovoj ideji. Nadamo se da će građani/ke, kao i mediji, prepoznati našu ideju i podržati je na način na koji su u mogućnosti.