Zašto Vučić u Beogradu dodjeljuje ulice najvećim velikosrpskim ideolozima

Piše: Faruk Vele

Sadašnja Zadarska ulica u Beogradu bit će uskoro nazvana po sprskom „ocu nacije“ akademiku Dobrici Ćosiću, a Travnička će ponijeti ime historičara Milorada Ekmečića, kako pišu danas „Večernje novosti“.

Vučićeva odluka

Pozivajući se na nezvanična saznanja, list koji je krajem septembra 1986. godine objavio i zlokobni Memorandum SANU-a, navodi da je taj prijedlog dala Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica Grada Beograda, koja je, zapravo, usvojila inicijativu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da „Ćosić i Ekmečić dobiju ulice“.

Iz Gradske uprave Beograda su naveli da će po akademicima biti nazvane ulice koje trenutno nose imena „po toponimima republika bivše Jugoslavije“.

"Ćosićevo ime ponijet će Zadarska, izuzetno lijepa i nedavno rekonstruirana ulica na Savskoj padini", rečeno je iz Gradske uprave za „Novosti“.

Prema navodima lista, konačnu odluku o preimenovanju Travničke i Zadarske ulice, donijet će gradski odbornici na sjednici 25. februara.

Idololog genocida

Dobrica Ćosić je ideolog zla, genocida nad Bošnjacima i brojnih zločina koji su počinjeni tokom '90-tih godina prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini, književnik, akademik i bivši predsjednik SR Jugoslavije.

Ovakva Vučićeva odluka objašnjava njegova uporna insistiranja u negiranju genocida u Srebrenici, ali i ciljeve njegove politike.

Podsjetimo, Ćosić je bio prvi predsjednik Savezne Republike Jugoslavije od 1992. do 1993. godine. Iako je u početku bio komunista, pa i Titov pratilac, od kraja 1960-ih počinje da se suprotstavlja Titovoj politici, jer je, kako je tvrdio, bio nezadovoljan ustavnim preuređenjem SFR Jugoslavije, zbog čega je i postao jedan od najpoznatijih političkih disidenata.

Krajem 1980-ih bio je jedan od predvodnika i ideologa srpskog nacionalističkog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji, kao i vatreni pristalica Slobodana Miloševića, s kojim se, također, razišao sredinom 1990-ih.

Jedna je od ključnih figura stvaranja zloglasnog Memoranduma, što je u osnovi bio strateški program realizacije projekta tzv. velike Srbije.

Memorandum SANU je odredio "smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije".

Ćosićeve „umotvorine“, sklopljene na mirisu baruta i krvi, i danas izgovaraju gotovo svi koji nešto znače u Beogradu. Posebno u vrhu države Srbije.

Citirajući Ćosića, Miloševićev učenik, Ivica Dačić, je 2011. govorio da "Kosovo treba podijeliti između Srbije i Albanije", te  iznosi zlokobnu pretpostavku da će se "Kosovo priključiti Albaniji, kao što bi se Republika Srpska priključila Srbiji".

Jednako tako Dačić govori i danas kada tvrdi, opet citirajući Ćosića, da je „RS najveća srpska pobeda na kraju 20. veka“. Ćosićeva ideologija mržnje i dalje živi!

Iste su to poruke koje nosi i Ćosićev stari tekst "O stvaranju Republike Srpske". Sve je to, uz evociranje sjećanja na sve ideologe velike Srbije, Vlada Srbije davno uobličila u dokument Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države, dijaspore i Srba u regionu.

U intervjuu u čak tri nastavka u beogradskoj "Politici" u junu 2011., kojeg je nazvao svojim „političkim testamentom“, Dobrica Ćosić pokazao je da je ljut bukvalno na sve, a po običaju najveći problem su mu bili Turci, Bošnjaci, Albanci i lideri Islamske zajednice u BiH i Srbiji.

Ćosić je tada rekao da u prvoj deceniji 21. stoljeća nije zaustavljeno decenijsko nazadovanje Srbije, "nego se ubrzalo kretanje ka patuljastoj Srbiji". Smatrao je Milorada Dodika najvećim srpskim političarem, a Republiku Srpsku "za jedino dobro u srpskoj politici 20-tog stoljeća".

"Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu… Laž je vid našeg patriotizma… Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno", pisao je Ćosić u romanu „Deobe“.

Jednu od posljednjih knjiga posvetio je Bosni, koju je toliko mrzio. U knjizi “Bosanski rat” (knjigu je, znakovito, izdao srbijanski “Službeni glasnik”) dao je "odgovore na pitanja kako je stvorena Republika Srpska”.

Milorad Ekmečić je rođen je u Čapljini 1928. godine, školovao u rodnom gradu, Mostaru, Zagrebu, a specijalizirao u Americi, te je godinama predavao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U SANU je izabran 1978. godine, a u aktivni rad Akademije je zvaničnčno uključen ratne 1992. godine. Godinama u ratu i poslije predavao u Beogradu kao „jedan od najumnijih Srba“.

Prema sjećanjima Nijaza Durakovića, bio „neprikosnoveni ideolog SDS-a i kao najumniji i najkvalificiraniji za čitav taj nacionalistički program koji je već bio veoma dobro profiliran“.

Kako je zapisao Ivan Lovrenović, Ekmečić je među Bošnjacima i Hrvatima bio omrznut kao ideolog velikosrpstva i kreator politike SDS-a i Radovana Karadžića iz sjene. Zloglasna je njegova teza koju je na samom početku rata 1992. iznio u razgovoru s japanskim novinarom, dodao je Lovrenović, da je „ovo nova srpska borba“ i da je ona produžetak „posla koji su Srbi započeli 1804. proterivanjem Turaka iz Srbije”.

Prema Lovrenoviću, on je bio jedan od najvažnijih ideoloških i duhovnih pokretača borbe za „državu svih Srba“ koja je završila „povijesnim krahom, nanijevši strašne patnje i krvave žrtve drugima oko sebe, a i samim Srbima“.

Zašto onda Ćosićevo i Ekmečićevo djelo veliča Vučić – vjerovatno je već svima jasno.