Vučićevo „granatiranje“ Tuzle

Tuzla je sinoć ponovo razarana! Ovaj put ne granatama kalibra 130 milimetara kojima je srpski general Novak Đukić 25. maja 1995. godine masakrirao tuzlansku mladost, već „hibridnim punjenima“ propagande, koja, u posljednjoj fazi zločinačkog poduhvata, ne samo da negira, već i slavi zlo počinjeno prije više od dvije decenije, i to u ime „najvažnije srpske pobede u drugoj polovici 20. veka“. 

Piše: Faruk Vele

Iz istih motiva, u organizaciji Ministarstva odbrane Republike Srbije na čijem čelu je notorni Aleksandar Vulin, jedan od najvažnijih ljudi aktuelnog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, sinoć je u Domu Vojske Srbije promovirana knjiga „Tuzlanska kapija – režirana tragedija“ autora Ilije Brankovića.

Branković svojom drugom knjigom pokušava osporiti drugostepenu presudu Suda BiH kojom je odbjegli zločinac Đukić pravosnažno osuđen na 20 godina robije. 'Recenzenti' knjige su bili Dževad Galijašević, Milorad Konstadinović i Petar Škrbić, koji su iznova i iznova „lagali stvaralački, maštovito, inventivno“.

Zaštita zločinaca

Tako država koja, eto, zbog naših „savjetnika“ ili sabotaža, kako kaza profesor Francis Boyle, nikada neće odgovarati za agresiju nad susjednom zemljom, te, podržana iz Rusije, tu agresiju nastavlja i danas svim raspoloživim sredstvima (osim, zasad, topovima), i dalje štiti ratnog zločinca koji je prema dvije presude Državnog suda proglašen krivim “jer je naredio gađanje iz topa kalibra 130 milimetara sa planine Ozren i tako jednom granatom posijao smrt na tuzlanskom trgu”, ubivši 71 osobu!

I ne samo da ga štiti, već subverzivnim sredstvima želi dokazati da država Bosna i Hercegovina manje-više organizirala terorističko ubijanje svojih građana.

Toliko smo mi u Bosni i Hercegovini raspamećeni, toliko su nam, kako bi zločinac Ratko Mladić kazao, hibridnim ratovanjem „razvukli pamet”, da, s izuzetkom novinara, pojedinih reditelja i javnih ličnosti, još uvijek nije bilo zvaničnih reakcija na krajnje opasne rabote države Srbije, ostavljajući prostor da laž dominira i ulazi u javni prostor.

Jedino je Fond za humanitarno pravo hrabre Nataše Kandić saopćio kako je „nedopustivo da Ministarstvo odbrane i Vojska Srbije nastavljaju sa negiranjem sudski utvrđenih činjenica, promocije ratnih zločinaca i nipodaštavanje žrtava“.

Država Srbija se na to ne obazire mnogo, već preko svojih institucija, zvaničnika i medija razvija cijeli sistem ne samo negiranja genocida u Srebrenici. Danas se spirala tog mirnodopskog zločinačkog poduhvata nastavlja širiti prema Tuzlanskoj kapiji i svim drugim stratištima, gradeći paralelnu historiju i narativ koji treba poslužiti, danas-sutra, kao ideološka podloga za nastavak osvajačkih pohoda prema bosanskohercegovačkoj državi i dovršetak planova mnogo starijih od svih vučića, vulina i od dodika zajedno.  

Sandro mora znati

Jer, samo duboko neinformiran ili zlonamjeran čovjek može vjerovati da subverzivne aktivnosti poput onih sinoć (indikativno) u Domu Vojske Srbije u Beogradu mogu dešavati bez čovjeka koji uređuje i vremensku prognozu preko Drine – predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Dok nam plačljivo šalje lijepe želje, umire od težnje da se izmiri sa svima, grli „brata Erdogana“ i s njim gradi 'puteve budućnosti' prema Bosni, Vučić uz "pomoć" svojih institucija oštri kamu laži. Ona ima samo jednu ulogu, da se prije ili kasnije „Turcima ponovo osveti na ovom prostoru“.

Ima li država Bosna i Hercegovina ikakav smislen odgovor na ove atake? Ne saopćenjima, dnevno-političkim pljuckanjem, već državotvoran, sistemski. Od toga zavisi i odgovor na pitanje kako će BiH u „godinama raspleta“ uspjeti da se očuva od nasrtaja velikosrpske ideologije, i ne samo nje. Jer, takvi ni izbliza nisu završili s Bosnom.

Odgovor na ova pitanja zaslužuje porodica Sandra Kalesića, najmlađe žrtve s Kapije, zaslužuje i uplakana Nura Alispahić, koju su srbijanski 'Škorpioni' ubiše jednog sina kod Trnova, a drugog Đukić usred Tuzle, zaslužuju to i porodice svih ostalih nevinih žrtava na Kapiji, pokošenih cvjetova bosanske mladosti.