Stara utvrda Sokolac nekadašnji branik Bihaća

Utvrde su bile jedna vrsta prepreke i zaštite nastanjenog mjesta. Funkcija im je bila da omoguće čvrstu, sigurnu i trajnu odbranu branjenog prostora od neprijateljskih napada, posebno u prošlim vremenima kada je zaštita bila otežana i zavisila je od mjesta i položaja naselja. U mirnodopskom razdoblju one su čuvale sigurnost naselja ili određenog strateškog položaja u blizini tog naselja.

Takvu funkciju u srednjem vijeku i osmanskom periodu vladanja Bosnom imala je i Sokolačka utvrda kod Bihaća.

Tvrđava hrvatskih i osmanskih plemića

Smješten je na lijevoj obali rijeke Une oko tri kilometra uzvodno od grada Bihaća, na strmoj krečnjačkoj hridi, odakle se pruža prelijep pogled na živopisni krajolik s jedne strane, a s druge strane pogled seže na dio bihaćke doline i grada Bihaća.

Kao i susjedni Bihać, Sokolac je dijelio sličnu sudbinu, gdje je dugo vremena bio izložen borbama za kraljevsko prijestolje i bosansku krunu, između kraljeva Sigismunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog. Današnji grad, koji ima oblik trougla, predstavlja ostatke srednjovjekovne i osmanske utvrde. 

"Stari grad Sokol izgrađen je na visokom i strmom brdu, gdje se još u prahistorijsko doba nalazila gradina čiji su tragovi još uvijek vidljivi u neposrednoj blizini njegovih zidina.To je čvrsto zidan grad čija je sva odbrana bila oslonjena na visoku i jaku sokolačku kulu podignutu na najistaknutijem položaju u gradu, na stijeni, koja se strmo rušila prema Uni i Bihaću sa sjeverne i istočne strane grada. U izvorima se Sokol prvi put spominje 1369. godine. Mada hroničar Ivan Tomašić smatra da je ovaj grad podignut 1020. godine. Imao je svoga kaštelana, posadu i posjede koji su služili za izdržavanje posade. Bio je pod banskom jurisdikcijom i posada Sokola se sastojala od vojnika za čije izdržavanje su u 14. stoljeću služili posjedi Brekovica i Omršal, smješteni između Bihaća i Ostrožca na lijevoj obali Une, te veliki posjed u bihaćkom polju", objašnjava historičar Nijazija Maslak.

Rekonstrukcija utvrde rađena više puta

Njen način gradnje i oblik, trajnost i sadržaj ovisio je o vremenu i prostoru njenog nastanka. Novonaseljeni narodi zajedno sa starosjediocima ovog prostora, nakon propasti Zapadnog rimskog carstva, da bi zaštitili svoje naselje podižu, prije svega, gradine od suhozida ili zemljanih bedema. Tek u srednjem vijeku grade se na takvim gradinama odbrambeni zidovi sa kulama vezani vapnom i pijeskom. Osmanski ratovi na prostoru bihaćke doline krajem 16. stoljeća uvjetovat će preuređenje i dogradnju odbrambenih mogućnosti starih srednjovjekovnih tvrđava među kojima i tvrđave Sokolac. 

"Sokolačka kula je služila za stanovanje, posadu, imala je katove, odnosno stambene prostorije. Isto tako u njoj su se nalazila ne samo razna spremišta, već i tamnica, ali i cisterna za vodu. Unutar kule su postojale utvrđene vertikalne komunikacije, kamena stubišta ugrađena u zidu kule. Srednjovjekovni tvrdi grad se najčešće nalazio dalje od prometnica, ali im je ipak bio toliko blizu da ih je mogao kontrolisati, pratiti i štititi. Zbog toga je i Sokolac bio smješten na odvojenom vrhu i veoma teško pristupačnoj stijeni. Tom je položaju bio suprotan položaj feudalnog utvrđenog grada smještenog u ravnici kakav je bio Bihać", navodi dr. Midžić.

Grof Lothar Berks, načelnik bihaćkog okruga u vrijeme austro-ugarske vladavine, 1898. godine restaurirao je sokolačku utvrdu i od tada je ona bila otvorena za posjetioce. Kasnije je na jednom katu sokolačke kule bila uređena kafana, u kojoj su se mogle nabaviti razglednice i osnovni podaci o gradu.

Opravka i zaštita ovoga starog grada u stoljeću prije ovog izvršena je 1953. godine, a zatim je 2015. godine urađena nova rekonstrukcija koja je rađena u sklopu projekta "Održivo upravljanje turizmom jadranske baštine HERA", kojeg je finansirala Evropska unija, a sufinansirali su je Vlada Unsko-sanskog kantona i Grad Bihać, u sklopu čega je većina objekta, oko 90 posto, obnovljeno i stavljeno u funkciju.