Srebrenica i paradoks Daytonskog sporazuma: Kako je grad žrtva genocida ostao u Republici Srpskoj?

Dostupni transkripti, bilješke američkih diplomata i kasnija svjedočenja članova bosanskohercegovačke delegacije (Miro Lazović, Muhamed Šaćirbey i drugi) pokazuju da se o Srebrenici u Daytonu govorilo kroz prizmu pretrpljene tragedije, ali bez konkretnog diplomatskog pritiska da dobije status distrikta ili posebne regije.

Piše: Dr. Sejo Sušić, za Radiosarajevo.ba

Srebrenica je integrisana u Republiku Srpsku u sklopu općeg prihvatanja linija razgraničenja — iako se već tada znalo da je nad Bošnjacima Srebrenice počinjen masovni zločin i da je grad prije pada bio proglašen zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija.

Trending

Nakon reakcije građana oglasio se ViK: Otkriven uzrok problema u ulici Velešići

Šta je Dayton propustio?

Kako je to bilo moguće prema međunarodnom pravu? Prije svega zato što status "zaštićene zone" UN-a nije stvarao trajni teritorijalni status Srebrenice. Konačno unutrašnje uređenje BiH određeno je političkim kompromisom i prihvaćeno mirovnim sporazumom. Međunarodno pravo nije automatski propisivalo da područje na kojem je počinjen genocid mora dobiti poseban status ili biti izuzeto iz određenog entiteta.

Svjedočenje Mire Lazovića, tadašnjeg potpredsjednika Skupštine BiH i člana delegacije koju je predvodio Alija Izetbegović, potvrđuje koliko je taj ishod bio unaprijed određen, a ne izboren: čak ni krajem novembra 1995. delegacija nije poznavala puni razmjer zločina u Srebrenici i Prijedoru, a Holbrooke je dvoentitetsku strukturu predstavio kao već zatvoreno pitanje. Delegacija koja ne raspolaže punom slikom zločina, i koja dvoentitetsku strukturu zatiče kao gotov čin, teško da je bila u poziciji izboriti posebnu zaštitnu klauzulu za grad u kojem je taj zločin počinjen.

Koliko je taj pregovarački trenutak bio determinisan ustupcima, pokazuje i epizoda iz istih novembarskih dana 1995. U rezidenciji američkog ambasadora u Ankari, nakon večere kod turskog predsjednika Sulejmana Demirela, Holbrooke je saopštio Izetbegoviću da je naziv "Republika Srpska" najviše što je uspio iznuditi od Miloševića. Izetbegović se pobunio da mu ime zvuči nacistički, ali je popustio. Ako je popustio na pitanje samog imena entiteta — simbolički najosjetljivije, a pravno najjeftinije pitanje — utoliko je razumljivije zašto nikada nije pokušao izboriti pravno zahtjevniji ustupak: klauzulu koja bi status Srebrenice vezala za buduće sudsko utvrđenje genocida.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Upravo u tome leži jedan od najtežih paradoksa Daytona: genocid je kasnije, pred ICTY-jem i Međunarodnim sudom pravde, pravno utvrđen, ali teritorijalne posljedice ratnog nasilja nisu njime poništene. Srebrenica je ostala unutar Republike Srpske, iako je Vojska Republike Srpske izvršila genocid nad njenim bošnjačkim stanovništvom. To je moglo biti politički prihvatljivo radi hitnog okončanja rata, ali pitanje moralne pravednosti ostaje sasvim druga stvar.

Obećanje koje međunarodna zajednica nije ispunila

Postoji i treći sloj odgovornosti — odgovornost same međunarodne zajednice. Savjet bezbjednosti je Rezolucijom 819 od 16. aprila 1993. proglasio Srebrenicu "sigurnosnom zonom", a mjesec i po kasnije Rezolucijom 836 taj mandat je pojačan ovlaštenjem da se takve zone brane "svim potrebnim sredstvima, uključujući silu". Isti status dobile su i Žepa, Goražde, Sarajevo, Tuzla i Bihać. Međunarodna zajednica time je preuzela konkretnu, formalnu obavezu zaštite.

Između tog proglašenja i pada enklave u julu 1995. prošlo je više od dvije godine tokom kojih se ta obaveza sistematski kršila: enklava je granatirana, humanitarni konvoji ometani, sporazum o demilitarizaciji razoružao je bošnjačko stanovništvo dok je VRS zadržala naoružanje u okolini, a pojačanje UNPROFOR-a nikada nije stiglo. Sam Generalni sekretar UN-a je 1999. u posebnom izvještaju priznao da je pad Srebrenice bio i institucionalni neuspjeh međunarodne zajednice, a ne samo zločin VRS-a.

Ta činjenica davala je bosanskoj delegaciji dodatnu, moralnu polugu, nezavisnu od pitanja krivice VRS-a: posrednici koji su predvodili pregovore dolazili su iz iste međunarodne zajednice koja je preuzela obavezu odbrane Srebrenice i tu obavezu prekršila. Ovaj argument se, međutim, najsnažnije odnosi na Srebrenicu i Žepu, koje su bile pod izričitim mandatom zaštite. Za druga mjesta zločina VRS-a i policije Republike Srpske — Prijedor, s logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, potom Foču, Višegrad, Zvornik i Bijeljinu — takav mandat nije postojao, pa se argument o "prekršenom obećanju" na njih ne može doslovno primijeniti. Za ta mjesta ostaje širi argument: da teritorija stečena etničkim čišćenjem ne treba biti nagrađena zadržavanjem u sastavu entiteta koji je te zločine počinio.

Pravni mehanizam koji nije postojao

Bosanskohercegovačka delegacija nije insistirala na klauzuli po kojoj bi, ukoliko sud pravosnažno utvrdi genocid u Srebrenici, njen teritorijalni status morao biti naknadno preispitan. Takva klauzula bila bi značajna upravo zato što međunarodno pravo samo po sebi ne propisuje automatsku promjenu granica kao posljedicu sudskog utvrđenja genocida — taj mehanizam morao bi biti ugovorno predviđen unaprijed.

Ovaj propust postaje još upečatljiviji kada se zna da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osnovan još 25. maja 1993. Rezolucijom 827 — više od dvije godine prije Daytona. To znači da mehanizam međunarodne krivične pravde u novembru 1995. nije bio hipotetička budućnost, nego aktivna institucija. Štaviše, 16. novembra 1995, dok su pregovori u Daytonu bili u punom toku, sudija Fouad Riad potvrdio je optužnicu protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, izričito za genocid u Srebrenici. Klauzula koja bi status Srebrenice vezala za sudsko utvrđenje genocida ne bi, dakle, tražila da se predvidi nepoznato — tražila bi samo priznanje onoga što se, u realnom vremenu, dešavalo pred očima svijeta.

Ono što ovaj propust čini još težim jeste podatak da je američka administracija, samo nekoliko dana nakon pada Srebrenice, interno razmatrala suprotan mehanizam. Dokument Savjeta za nacionalnu sigurnost SAD od 17. jula 1995. predviđao je da bi pad Srebrenice i Žepe mogao "otvoriti put realističnijim teritorijalnim rješenjima", uključujući i mogućnost prava bosanskih Srba na otcjepljenje. Taj prijedlog na kraju nije ušao u sporazum, ali sama činjenica da je razmatran — dok obrnuti mehanizam, onaj koji bi genocid vezao za reviziju statusa entiteta koji ga je počinio, nikada nije ni predložen — govori koliko je asimetrično bilo poimanje posljedica rata na pregovaračkom stolu. Ideja da se istočne enklave razmijene za teritoriju u centralnoj Bosni kružila je među američkim zvaničnicima i prije pada Srebrenice: enklava, drugim riječima, nije ni prije genocida tretirana kao neprikosnovena teritorija, nego kao predmet moguće razmjene.

Pitanje odgovornosti

Zašto bosanskohercegovačka delegacija nije zahtijevala barem takvu zaštitnu klauzulu? Treba naglasiti pravnu razliku koja se ovdje često gubi. Međunarodni sud pravde je 2007. utvrdio da je genocid nad Bošnjacima Srebrenice počinjen od strane VRS-a od otprilike 13. jula 1995, ali je presudio da Srbija nije direktno odgovorna za sam čin genocida ni saučesništvo u njemu, jer VRS nije bila de jure organ tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Srbija je proglašena odgovornom za propust da spriječi genocid i za nesaradnju sa ICTY-jem.

Ta razlika je pravno bitna: ona pokazuje da je genocid nedvosmisleno pripisan VRS-u — što su potvrdile i presude ICTY-ja u predmetima Krstić i Popović i drugi — dok pitanje šireg ustavnopravnog statusa samog entiteta Republika Srpska nikada nije bilo predmet posebnog pravnog mehanizma. Upravo ta praznina — između utvrđene krivice VRS-a i potpunog odsustva ustavnopravnih posljedica po entitet koji nosi njeno ime — ostaje središnji, još uvijek nerazriješen paradoks Daytona.

Takva klauzula ne bi značila da međunarodno pravo automatski ukida političku jedinicu zbog zločina njenih struktura. Ali da je takav mehanizam bio ugrađen u sporazum, kasnije pravosnažne presude mogle su proizvesti unaprijed dogovorene ustavnopravne posljedice. Dayton je Republici Srpskoj priznao status entiteta bez ikakve klauzule koja bi omogućila preispitivanje tog statusa ukoliko se naknadno utvrdi genocid.

Mir nije isto što i pravda

Srebrenica ostaje najveći moralni, pravni i politički paradoks Daytonskog mirovnog sporazuma. ICTY i Međunarodni sud pravde nedvosmisleno su utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid. Ipak, ta najteža kvalifikacija međunarodnog prava nije proizvela nikakvu ustavnopravnu posljedicu na teritorijalni poredak uspostavljen u Daytonu. Time je nastala duboka praznina između međunarodne pravde i ustavne stvarnosti Bosne i Hercegovine — praznina koja traje već tri decenije.

Ne može se sa sigurnošću tvrditi da bi posrednici 1995. prihvatili klauzulu kojom bi se status Srebrenice ili Republike Srpske mogao preispitati ukoliko sud utvrdi genocid. Ali dokumenti pokazuju da su tada razmatrani različiti modeli budućeg ustavnog uređenja BiH, uključujući prijedloge koji su bosanskim Srbima otvarali mogućnost šire autonomije. Zato ostaje legitimno pitanje zašto nijedan mehanizam nije bio predviđen kako bi pravosnažno utvrđenje genocida moglo proizvesti makar mogućnost preispitivanja teritorijalnog statusa područja na kojem je taj genocid počinjen.

Ovaj tekst ne zagovara reviziju historije niti nudi jednostavna rješenja za složene ustavne odnose u Bosni i Hercegovini. Njegov cilj je otvoriti pitanje koje ni nakon trideset godina nije dobilo ozbiljan odgovor: može li međunarodni pravni poredak biti dosljedan ako istovremeno priznaje počinjeni genocid, a potpuno zanemaruje njegove moguće ustavnopravne posljedice?

Dayton je nesumnjivo zaustavio rat i spasio hiljade života. Ali mir nije isto što i pravda. Sporazum je okončao oružani sukob, ne razriješivši temeljne moralne i pravne proturječnosti koje je rat ostavio iza sebe — naprotiv, mnoge od njih pretvorio je u dio ustavne arhitekture države. Zato se danas ne postavlja samo pitanje kako je Srebrenica nakon genocida ostala u sastavu Republike Srpske, nego i mnogo važnije: može li ustavni poredak koji pretendira na trajnu legitimnost ostati ravnodušan prema pravosnažno utvrđenom genocidu?

Bilješke:

1. Sinisa Jakov Marusic i BIRN tim, Dayton's Decades: The 'Temporary' Deal That Still Defines Bosnia, Balkan Insight, 20. novembar 2025.

2. Hajrudin Somun, Sjećanja: Kako je Izetbegović prihvatio ime entiteta Republika Srpska, Dani (2005), prenio N1, 21. novembar 2024; prema Richard Holbrooke, To End a War (New York: Random House, 1998).

3. Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN br. 819 (16. april 1993), 836 (4. juni 1993) i 824 (6. maj 1993).

4. Report of the Secretary-General Pursuant to General Assembly Resolution 53/35: The Fall of Srebrenica, UN Doc. A/54/549 (15. novembar 1999).

5. Prosecutor v. Tadić, Case No. IT-94-1 (ICTY, Trial Chamber Judgment, 7. maj 1997).

6. Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN br. 827 (25. maj 1993).

7. ICTY, saopštenje za javnost, 16. novembar 1995. (optužnica pred sudijom Fouadom Riadom).

8. 30 yrs later: The true story of the US role in the Bosnian 'peace', Responsible Statecraft, 24. januar 2025.

9. A New Bosnia: Earning Sarajevo, Transitions Online.

10. International Court of Justice, Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), Judgment, I.C.J. Reports 2007.

11. Prosecutor v. Krstić, Case No. IT-98-33 (ICTY, Appeals Chamber Judgment, 19. april 2004); Prosecutor v. Popović et al., Case No. IT-05-88 (ICTY, Trial/Appeals Chamber, 2010/2015).

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

*Autor je profesor na Odjelu za pravo Međunarodnog islamskog univerziteta Islamabad (IIUI)