Srbijanski novinar: Igrice ne mogu biti dovoljno objašnjenje pokolja
Video-igre i društvene mreže su možda dale formu masovnom ubistvu na Vračaru, ali nisu suština niti uzrok zločina, kaže za DW novinar i bloger Mihailo Tešić, poznavalac gejmerske kulture.
DW: Jedva nekoliko sati poslije pokolja u školi "Vladislav Ribnikar", ministar obrazovanja je pomenuo video-igre kao jedan od okidača, što je poslije prihvatio i predsjednik. Otkud tako brzi zaključci?
Mihailo Tešić: To uglavnom pominju ljudi koji ne znaju šta je gejmerski svijet, a on je poseban fenomen koji zbilja ima svoje patologije. Razumijem zašto mnogi misle da tu ima nešto.
Hrvati trojkama zasuli koš BiH: Zmajevi izgubili prvi od dva ključna meča za odlazak na Eurobasket
Ali, kad se krivi jedan aspekt pop-kulture, time se zanemaruje sve ostalo. Pop-kultura je glomazna i raznovrsna, od knjiga preko stripova do filmova, a u svemu tome ima nasilja, pa nekad i glorifikacije nasilja. Obično ljudi posebno apostrofiraju video-igre, jer misle da si tu dio scene, tu nešto aktivno radiš.
Ipak, kad pogledamo koliko već generacija ima priliku da igra nasilne video-igre, ne vidi se da to više utiče na one koji prsnu i izvedu nešto poput ovoga na Vračaru. Nema veće incidencije među gejmerima.
DW: Svojevremeno je na meti establišmenta na Zapadu bio film Paklena pomorandža.
Oglasio se MUP Srbije: Lažan snimak trenutka ubistva u školi u Beogradu
Mihailo Tešić: Između ostalih, da. Kad nas već ministar Ružić usmjerava ka Americi, hajde da je pogledamo kao zemlju koja, nažalost, ima najveća iskustva s ovako nečim. Otkako se od osamdesetih masovnije pojavljuju masovne pucnjave, okrivljavano je sve redom: filmovi, satanističke sekte, društvene igre... Devedesetih su mnogi htjeli političke poene na krivljenju video-igara. Danas se stiglo do društvenih mreža, posebno TikToka.
DW: Rekli ste da gejmerski svijet stvarno ima svoje patologije. Na šta mislite?
Mihailo Tešić: Za razliku od drugih vidova zabave, video-igre možda lakše uvlače ljude. Svima koji igraju se dešavalo da se zaigraju, pa im prođe dvanaest sati pred računarom. Ko je introvertniji i više se plaši okolnog svijeta, može biti još žešće uvučen i to može biti vrsta patologije. A opet, ljudi se gube i u knjigama ili fantastičnom svijetu filmova.
Ipak, ništa od toga nije dovoljno objašnjenje pokolja. Moraju postojati neke druge patologije, psihološke predispozicije koje niču u porodici i drugdje, kao plodno tlo.
Majka djevojčice koja je bila na spisku ubice. 'On je monstrum, ali se kćerki moj govor nije dopao'
DW: Na jednom od papira koji su nađeni kod 13-godišnjeg počinioca masakra on je popisao "primary targets" ("primarne mete") na engleskom. Vidite li tu uticaj video-igara?
Mihailo Tešić: To daje formu njegovom pohodu, ali nije suština. Da nije bilo video-igara, to bi bilo nešto drugo. Prije sto godina bi možda čitao Zločin i kaznu i udario nekog sjekirom.
DW: Vidjeli smo tu i tamo i čestitke mladih na društvenim mrežama, gdje oni o masovnom ubistvu pričaju upravo slengom igrica, pa raspravljaju koliko je imao "kills" i slično. Kako to tumačiti?
Mihailo Tešić: Isto. Djeca način komunikacije formiraju kroz ono što rade i žive, to je tako otkako postoje tinejdžeri. Ovi danas igraju igrice i provode vreme na TikToku, i tu će terminologiju koristiti u stvarnom životu.
Vidim opšte zgražavanje u stilu "kako djeca mogu tako bezdušno da reaguju"? Ali, klinci u tom dobu ne mogu pojmovno da obuhvate šta se desilo, naprosto nemaju dovoljno razvijen moždani sistem da to obrade. To je neurološka činjenica.
DW: Predsjednik Vučić je rekao da je napadač zamišljao da i u stvarnosti, kao u igrici, svako ima više života.
Mihailo Tešić: Da. Ne samo djeca, već i mi stariji, pogotovo srednja klasa, imamo priliku da dobar dio dana živimo virtuelno, bez dodira sa realnim štrokavim stvarima. Djeca su pogotovo učaurena u virtuelnom. Škola, kuća, telefon, malo dodira sa stvarnim. Onda i ne mogu to da obuhvate.
DW: Pominjana je i "zapadna kultura", mada bi logičnije bilo da se priča o američkoj. Može li da se kaže da se nešto uvozi iz SAD?
Mihailo Tešić: Može, i odlično se primilo – ekonomski sistem. Primarna je individualna dobit, svako je za sebe, i u svemu smo u tržišnoj utakmici, od škole, preko posla do slobodnog vremena. To se nakalemilo na naše društvo koje je, kakvo god da je, do devedesetih bilo drukčije. Dobili smo užasnu smjesu u kojoj djeca mnogo drukčije odrastaju od nas, a i mi, koji smo rasli devedesetih, bitno drukčije od naših roditelja.
DW: Da li baš zbog toga ljudi, zbunjeni, vape za odgovorima pa nude jednostavna objašnjenja ovih pokolja?
Djevojčica zanijemila kraj plakata na kojem su slike njezinih ubijenih prijatelja: ‘Pa to sam ja!‘
Mihailo Tešić: Preferira se potraga za krivcem, jednostavno rešenje. A kod nas je sve postmoderno i još nejasno – imamo diktaturu koja je zapravo demokratija, liberalni kapitalizam, ali sa socijalističkim naslijeđem. Skoro niko ne vjeruje u sistem, osim u pravo jačeg i bahatijeg.
Iz toga se često bježi u zazivanje prošlosti, a ljudi koji to rade nisu sigurni šta je baš ta prošlost. Neki će zazivati Tita, neki kralja, neki rodno društvo i smrtnu kaznu. Ali se stalno pozivaju na vremena svojih djedova kad nije bilo ovako. I nije, ali je odgovor mnogo teži i kompleksniji.
Meni kao ključno djeluje okretanje od kolektivnog ka individualnom, ka sticanju umjesto ka traženju života u kojem si miran i zadovoljan.
DW: Priča se dosta i o ulozi medija. O ovim nedjelima se činjenice mogu brzo nabrojati, ali neprestani živi program i hiljade tekstova na portalima traže nešto novo. Da li se i zato pomalo ide u nagađanja?
Mihailo Tešić: Mediji treba da popune dnevni ciklus, a ovakve stvari svakog zanimaju, svi se osjećaju pogođenim, ovo je trauma. A naposljetku, i ti mediji rade za profit. Oni više i nisu tu prevashodno da informišu, nego su nečija mašina za zaradu. Inflacija sadržaja vodi u nagađanja i razna tumačenja, pa donekle i nas dvojica to radimo.
Danas 10 sahrana žrtava masovnih ubica u Beogradu
DW: Vlasti su brzinski donijele neke mjere, poput želje da se zauzda darknet ili da se snizi starosna granica krivične odgovornosti. Ima li to smisla?
Mihailo Tešić: To sa darknetom je lupetanje u prazno. To bi značilo zabranu mnogo stvari na klasičnom internetu, a to se neće desiti.
Prvi impuls i ljudi na vlasti, i onih koji pretenduju da budu na vlasti, jeste da se dodvore narodu, da djeluje kao da razmišljaju i mogu nešto brzo da urade. Stvari su kompleksne i ne mogu da tvrdim kakvi će biti efekti. Ali, recimo, ko bi prvi bio pogođen spuštanjem granice na 12 godina? Djeca koja kradu, ili prose, vjerovatno mnogo romske djece. Takve brzinske mjere često pogode baš ugrožene umjesto da budu rješenje.
*Mihailo Tešić je urednik srbijanskog izdanja onlajn-magazina VICE. Radio je kao scenarista i pisac naracija za video-igre, i humorističku emisiju Dnevnjak. Često se bavi američkom pop-kulturom.
Podsjetimo, maloljetnik, 14-godišnji učenik Kosta K., izvršio je krvavi napad na školu Vladislava Ribnikara u Beogradu, koju je i sam pohađao, a u nezapamćenom masakru poginulo je, prema posljednjim informacijama, čak devet osoba.
Ubijen je zaštitar škole, kao i osmero učenika, a još je više osoba, među kojima je i nastavnica historije, povrijeđeno.
Više o masakru u beogradskoj školi čitajte na linku OVDJE.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Povezano
/ Najnovije
