Novinar Samir Karić: "Selam, babo. Znam da ovo nećeš nikada pročitati, ali..."

Drina je čudna rijeka, reći će Hasan. I izletište i grobnica, misli on. Pogled je usmjerio prema kućama na drugoj strani rijeke, prema Srbiji. Kuće su iste kao i prije rata. Šume su iste. Ista su i brda, podrinjsko zelenilo i prelijepa rijeka. Sve je isto, a ustvari, ništa isto nije.

Cvrkut srebreničkih ptica i blagi povjetarac rove po prošlosti. Hasan je zabacio štap. Oči su pune suza. Ruka drhti, stisnuo je zube i počeo da zapisuje svoje misli.

Piše: Samir Karić

Selam, babo,

Znam da ovo nećeš nikada pročitati, ali ja jednostavno imam potrebu da pišem. Evo me, babo, pored Drine. Ovo je prvi put da sam smogao snage da dođem na naše mjesto. Zabacio sam. Tvog štapa nema. Sinove nisam želio dovesti. Juli je, znaš. A ja želim da budem sam. Dovest ću ih drugi put, obećavam. Tvoje divne unučiće.

Sjećaš se, babo, da mi je juli bio najdraži mjesec. Ja naredam petica u školi, pa mi raspust uvijek bude lijep.

"A ona četvorka iz matematike", zadirkivao si me.

"Ma, hajde, znaš da me nastavnik nešto ne voli", pravdao sam ti se.

Pa ti uzmeš godišnji u rudniku boksita i onda pola ljeta uživamo na rijekama i jezerima. Kad smo mogli, znaš da smo i na more išli. A bracu Adema si često ružio, jer se nije družio s nama. Govorio si da su mu drugovi i cure važniji od nas. Ja mu nisam zamjerio, meni je bilo drago što imam takvog brata. Bio je prelijep i sve su djevojke ludile za njim. Bio je pravi mangup. Kako mi samo nedostaje.

Eh, babo, a šta smo tek dobroga vidjeli od mamine ruke. Iako je radila skoro kao i ti, naša kuća je bila skoro pa savršena. Sve čisto i uredno. Znam da se nisi nikada ljutio jer uvijek njoj prvoj otrčim u zagrljaj. Majka je majka. A tek njena hrana. Znaš i sam, pa to je neopisivo. Čini mi se da bih dao sve bogatstvo svijeta da samo okusim komadić njene sirnice. Dao bih sve da bar još jednom možemo zajedno sjesti za sto u našoj porodičnoj kući u Srebrenici i zajedno iftariti u ovim ramazanskim danima. A Bajram? Tek tad me tuga razara. Evo brišem, babo, suze, gledam Drinu, vidim punu džamiju, vidim tebe i Adema, vidim mamu na vratima, baklavu i kolače na stolu, vidim naselje puno djece...

Danas, babo, mrzim juli. Živim u Sarajevu i ponekad dođem u Srebrenicu. I da znaš, završio sam fakultet. Ispunio sam ti želju. Našao sam i posao i dobro živimo. Stariji sin se zove Haris. Po tebi sam mu dao ime. I liči na tebe. Ovaj mlađi se zove Adem, isto kao i braco. Često im pričam o tebi i Ademu. Pametni su i dobro uče. Ovaj mlađi je i učenik generacije. Vjeruj, bio bi ponosan na njih, baš kao što sam i ja. Samo, ne govorim im to, bojim se da ih ne razmazim.

Babo, rekoh ti, danas ne volim juli. A Drinu i volim i mrzim. Naše naselje je sad prazno. Ukupno 43 muškarca su ubijena. Među njima ste, babo, ti i Adem. Zato mrzim juli. Adema smo ukopali prije tri godine. Tijelo nije kompletno. Fali lobanja i lijeva noga.Tvoje kosti još tražimo. Trčim od grobnice do grobnice, nadajući se da će iz neke izviriti ona zelena majica i plave pantole u kojima si bio kada smo se rastali u Potočarima. Za sada nam ostaje da se nadamo i da čekamo. A mama? Mama je preminula prije dvije godine. Bar je dočekala da ukopamo Adema. Nakon 1995. godine, babo, ona je bila druga žena.

Ali, babo, nisu nas sve ubili. Vratilo se našeg naroda i u Srebrenicu, i Bratunac, i Zvornik... Svi ponosno i čista obraza hodamo Podrinjem. Često sretnem Ramiza Mustafinog. I on ima dva sina. Idu u školu. Sretnem još dosta komšija i naših sugrađana. A meni ostaje da se nadam da će ova naša mjesta ponovo zaživjeti, kao i prije rata. Ostaje mi da se nadam pozivu iz identifikacionog centra i da se borim za bolju i sretniju budućnost tvojih unuka.

Ostaje mi da volim i mrzim juli.

Tekst objavljujemo uz dozvolu autora.