'92. / Priča o ratnoj bolnici Dobrinja i junakinji: Kroz kišu metaka spašavali pacijente

06. 04. 2017. u 07:15:00 Jasmina Ćebo

Shares: 32

Ratna bolnica u sarajevskom naselju Dobrinja počela je s radom već u prvim danima agresije na BiH, samoorganiziranjem medicinskih radnika s područja Dobrinje 5. maja 1992. godine.

Od male urgentne ambulante prerasla je u ratnu bolnicu s 30-ak kreveta u bolnici i 20-ak u stanovima. Imala je oko 150 zaposlenih.

U svom postojanju bolnica je pružala ne samo urgentne nego i sve vrste medicinskih usluga.

Sadeta Dervišević – Satka, medicinska sestra i "dobrinjska junakinja", kako je s poštovanjem zovu građani ovog naselja, uvijek nasmijana i ljubazna, prenosila je na pacijente ratne bolnice Dobrinja vedro raspoloženje kao najbolju terapiju za ranjene borce i civile. 

S mnogo strpljenja i entuzijazma, od prvog dana je radila u ratnoj bolnici u Dobrinji. 

"Sjećam se prve operacije ranjenog Mirsada Zeće koja je obavljena u kartoteci ambulante. Radilo se dan i noć, bilo je mnogo ranjenika. Ležali su na podu, jer nije bilo kreveta. Operacije su bile bez anestezije, s tupim skalpelom uz svjetlost svijeće. Bio je tu mali prostor za veliki broj ranjenika koji su stalno pristizali te smo od kartonskih kutija pravili ležaje", prisjeća se Satka. 

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba opisuje prve dane rada u izuzetno teškim uvjetima kada su imali nešto zavoja i infuzionog rastvora koji je bio jedini lijek ranjenicima koje ne može zaboraviti. 

PrtScr - Priča o ratnoj bolnici i Minimalni hirurški set s kojim su rađeni operacioni zahvati

"Rađena je amputacija dva prsta na ruci borca. Jedna sestra je držala upaljenu svijeću dok je druga asistirala doktoru Hadžiru. Tufere i zavojni materijal smo sterilizirali u fijaker šporetu, a medicinske instrumente otkuhavali na plinu", priča nam Dervišević. 

Najveći problem je tada predstavljalo prebacivanje teških ranjenika do gradske bolnice.

"Kontaktiralo se s agresorskom stranom da propuste naša vozila s ranjenicima. To su nekada činili za protuuslugu od nas, a nekada nisu dali proći. Naši hrabri vozači su kroz kišu metaka do bolnice u gradu vozili riskirajući svoj život", govori Satka, ističući kako su najsretniji dani za osoblje ratne bolnice Dobrinja bile pošiljke medicinskog materijala i lijekova.

Iako se u toku rata nagledala svega, teških rana, mrtvih ljudi i šokantnih scena, najteže je podnosila pogibiju i ranjavanje djece. 

"Boli kada vam djeca dođu na red. Donosili bi nam djecu iz koje vise organi. Otac nosi dijete kome visi jetra, to se nikada ne može zaboraviti", prisjeća se Dervišević. 

Raditi u ratu značilo je svaki dan riskirati svoj život tokom odlaska u bolnicu i povratka iz nje.

Tako je u julu 1993. Sadeta teško ranjena nakon što je pokušavala odvesti pacijenticu do kuće.

"Pogodio me 'sijač smrti' jer sam bila u bijelom mantilu. Sve do tada sam mislila da se meni ništa ne može desiti”, govori Satka koja je danas 60 posto invalid.

Nekoliko mjeseci nakon ranjavanja, Sadeta ponovno počinje sudjelovati u spašavanju života svojih sugrađana. Ostavljala je svakodnevno svoju maloljetnu djecu i strahovala za njih dok je u bolnici pomagala drugima, pa čak i agresorskim vojnicima jer, kako kaže, za nju su svi bili jednaki i svi su njeni pacijenti.

Za hrabrost i profesionalizam tokom ratnih godina Sadeta Dervišević je dobila niz nagrada, a među njima i onu prestižnu, za sestrinstvo Florence Nightingalenajvišu međunarodnu nagradu u oblasti medicinske njege.

PrtScr - Priča o ratnoj bolnici i

"Kada je došlo pet Amerikanki da mi uruče priznanje zaplakala sam od sreće. Drago mi je da ima ljudi koji se sjete nečijih dobrih dijela“, suznim očima govori Sadeta za kraj razgovora za naš portal.

KOMENTARI (3)