Sjećanje na Džamija: Glumac i ratni taksista koji je zvonio kao tramvaj

Među njima su i taksisti, njih stotinjak koji su i u ratnim okolnostima nastavili s radom. 

Kada nisu prevozili ranjenike, služili su građanima prevozeći ih kroz snajperske zone, s kraja na kraj opkoljenoga grada.

Najčešće su vozili Golfove koji su u ratnim okolnostima mogli raditi i na lož ulje, a narod im je plaćao kako je znao - kafom, šećerom, brašnom, konzervama, lož uljem. Ne daj Bože ranjavanja, pa da ti taksista halali... 

Jedan od onih koji je svakodnevno mamio osmijeh na lice stanovnicima naselja Mojmilo je taksista Fahrudin Ahmetbegović, popularan kao Džami.

Kako su tramvaji u gradu stali usljed ratnih dejstava i nestašice struje, Džami je negdje nabavio tramvajsko zvono i instalirao ga u svoje vozilo. Kada god bi prolazio kroz neko naselje, zvonio je kao tramvaj, a ljudi bi na trenutak pomislili da je mir ili se makar prisjetili kako je to grad "zvučao" mirnodopski.

Komšije u njegovoj Olimpijskoj ulici voljele su svakodnevno slušati taj zvuk, a Džami je spremno udovoljavao željama svojih bližnjih i zvonio.

I dok je on drugima pružao trenutke radosti, komšijsku pomoć i nadu da će ubrzo sve biti bolje, u dubini duše patio je za svojom porodicom koja je s početkom rata otišla u Švedsku. Ubrzo nakon oslobođenja Sarajeva, on im se pridružio. Napustio je Sarajevo u kojem je proveo cijeli rat, a daleko na sjeveru, gdje ga je dočekala njegova porodica, dobri Džami pronašao je vječiti mir. Preminuo je daleko od svoga grada, komšiluka, ulica i mahala koje su ga činile onakvim kakvog ga pamtimo.  

Džamijeva karizma primijećena je deceniju prije početka rata, pa se Džami mogao pohvaliti epizodnim ulogama u nekoliko filmova i serija, između ostalog: Sjećaš li se, Dolly Bell, Otac na službenom putu i Praznik u Sarajevu.

U ovom kultnom djelu Benjamina Filipovića, na scenarij Abdulaha Sidrana, Fahrudin Ahmetbegović glumi sebe - taksistu Džamila. Pogledajte scenu s Mustafom Nadarevićem: