Seksualno zlostavljanje: Racingerova vjera u bezgrešnu crkvu

Izvještaj o zlostavljanju u Minhenu skrenuo je pažnju na Jozefa Racingera, penzionisanog papu Benedikta. Ali, i na njegovo razmišljanje i predstavu čovjeka, koja datira još iz antičkog doba.

Piše Aleksander Gerlah za Deutsche Welle.

U proljeće 2002. sam kao mlad novinar radio u studiju Drugog programa njemačke televizije (ZDF) u Njujorku, kada su na vidjelo izašli slučajevi seksualnog zlostavljanja u bostonskoj nadbiskupjji Katoličke crkve. Odmah sam otišao brzim vozom da bih se susreo sa advokatom žrtava zlostavljanja. On je takođe organizovao susret sa jednom od žrtava.

Trending

EUFOR uputio važnu poruku političarima u BiH

Bostonski nadbiskup, kardinal Bernard Lou je ubrzo nakon toga bio u fokusu: prebačeno mu je da je zataškavao slučajeve zlostavljanja. 20 godina kasnije je jasno da je "Boston" svuda i da nikako nije izolovan slučaj.

Kao što se radilo u Bostonu i Buenos Ajresu, radilo se i u Minhenu: minimizirati žrtve, zaštiti svešteničke kaste, a počinioce krivičnih djela prebaciti u druge župe (parohije). A kao što je postupao Bernard Lou, tako isto su postupali i drugi crkveni poglavari, na primjer Horhe Bergoljo i Jozef Racinger. Posljedice su sistematsko zakazivanje. Jer, Crkva je svoje sveštenike uzdigla iznad laika, odnosno običnih vjernika. Ovi klerici su se obavezali da će živjeti čedno, dakle u celibatu iz ljubavi prema Crkvi. A to je zapravo pravi uzrok skandala u vezi sa seksualnim zlostavljanjem.

Crkva se neće promijeniti preko noći

Da se ovaj izgrađeni aparat neće moći promijeniti preko noći, pokazalo se u posljednjih 20 godina. Bernard Lou je nakon što je napustio biskupsku fotelju u Bostonu, dobio dekorativnu službu u jednoj od glavnih crkava u Rimu, a Horhe Bergoljo i Jozef Racinger su postali pape Franjo i Benedikt XVI.

I sada, po ko zna koji put u ovoj tragičnoj igri, papa Benedikt XVI je ponovo u centru pažnje. Kao perfekt Kongregacije za doktrinu vjere, on je zaista imao zasluge za rasvjetljavanje slučajeva seksualnog zlostavljanja. Tada je bio jak čovjek iza pape Jovana Pavla II, kojeg ta tema nije posebno zanimala i koji je održavao bliske odnose sa osnivačem Hristovih legionara, Marsijalom Masijelom, koji je u međuvremenu osuđen kao pedofil.

Ali, kao nadbiskup Minhena i Frajzinga Jozef Racinger je navodno bio umiješan u zataškavanje četiri slučaja seksualnog zlostavljanja, stoji u nedavno objavljenom izvještaju koji je uradila jedna minhenska advokatska kancelarija.

Penzionisani papa je u svojoj izjavi negirao da je bilo šta znao o posebno teškim slučajevima zlsotavljanja. Ali, u međuvremenu je morao da koriguje izjavu. Naime, on je ipak prisustovao jednom ključnom sastanku na kojem se raspravljalo o daljoj službi jednog sveštenika, koji je u njegovoj nadbiskupiji počinio krivična djela.

Navodno proigrano naslijeđe

U ovom sramnom skandalu laži se na kraju ne radi o tome da li se danas 94-godišnji Jozef Racinger sjeća da li je prisustvovao sastanku održanom prije 40 godina. Čak i ako bi neko želio da mu povjeruje da nije bio na pomenutom sastanku, u međuvremenu bi mu moralo biti više nego jasno da su crkveni knezovi poput njega predugo zanemarivali svoju dužnost. I to sigurno nije samo pitanje učešća (ili ne učešća) na jednoj sjednici, koje bi noviju istoriju Crkve usmjerilo u drugom pravcu i da bi onda sve bilo drugačije – bolje! To da on ništa nije razumio, potvrđuje i njegova izjava na 82 stranice minihenskim advokatima, koja je postala dio izvještaja.

Prema nekim komentatorima, Jozef Racinger će ovim tekstom prokockati svoje teološko naslijeđe. Ja u to pak nisam toliko siguran. Papa je izuzetni poznavalac patristike, bogoslovske nauke takozvanih crkvenih otaca, istaknutih episkopa u prvih osam vijekova hrišćanstva. U tom periodu je i antičko prirodno pravo dobilo svoje mjesto u hrišćanskoj misli. Čovjeku je dodijeljena uloga u kosmosu, koju mora da ispuni: muškarci na jedan a žene na drugi način. Odatle vodi porijeklo i katoličko viđenje da je samo seks u braku, dakle heteroseksualni, u skladu sa uređenjem svijeta. Sve što je drugačije je – grijeh. A sve što vodi na put zastranjivanja je – iskušenje.

Prirodno pravo u centru misli

I to je zaista sve do danas katolička dogma. Veza, koju je hrišćanstvo u prvim vijekovima imalo sa antičkim idejama prava i helenističkom filosofijom, postalo je usud u katoličkom dijelu Evrope. I upravo ovo prirodno pravo je centar misli Jozefa Racingera.

Prema ovom shvatanju, strašna zlostavljanja koja su se dogodila u Crkvi, ne mogu da budu krivica suštinski svete Crkve, već kušača – đavola. Ovo uvjerenje ne samo da sprečava svako samokritičko razmatranje, već i obnovu struktura Crkve. Prirodni zakon Benedikt vidi kao superiorniji od onog što on naziva „duhom vremena“. Ovaj motiv se provlači kroz njegovo razmišljanje još od studentskih protesta kasnih 1960-ih. Racinger ništa ne stavlja na kocku, već prije ostaje doslijedan sebi.

Drugi pak, osim njega samog, njegovo ime će povezivati sa krajem Crkve kao inistitucije moći. Jer, moralni čistac, koji je i uzrokovao skandal sa seksualnim zlostavljanje, istjerao je mnoge ubijeđene vjernike iz papske crkve. U Njemačkoj još samo deset odsto katolika ide na nedjeljnu misu – s tendecijom pada. A isto što je nekad rečeno u pogledu raspada DDR-a, važi i za Jedinu Svetu i to u ne tako dalekoj budućnosti: „Ko izađe posljednji neka ugasi svjetlo“.

Aleksandar Gerlah živi u Njujorku, član je Karnegijevog savjeta za etiku u međunarodnim odnosima (Carnegie Council for Ethics in International Affairs) i pridruženi član Instituta za religiju i međunarodne studije na univerzitetu Kembridž. Doktorirao je u oblastima lingvistike i teologije. Predavao je na Harvardu, te na univerzitetima na Tajvanu i u Hongkongu.