Psihološki savjeti: Kako prepoznati i spriječiti vršnjačko nasilje

U kojem trenutku dječija igra prerasta u vršnjačko nasije? Znamo li kako se postaviti u tom trenutku? Znamo li pomoći našoj djeci da se suoče s opasnostima života i prevaziđu ih bez posljedica? 

Dženana Husremović i Enedina Hasanbegović-Anić, profesorice s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, ljubazno su se odazvale pozivu portala Radiosarajevo.ba da odgovore na nekoliko pitanja vezanih za aktuelnu temu - vršnjačko nasilje (bullying). 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba 

Koji su mehanizmi po kojima se vršnjačko nasilje odvija? 

Prema Danu Olweusu (1998) vršnjačko zlostavljanje (nasilje) određuje se kao „zbir namjernih negativnih postupaka koji su dugotrajni, usmjereni na istog učenika/učenicu od jednog učenika/učenice ili grupe učenika„ 

Ono uključuje prisustvo nesrazmjere moći, jer dijete koje se ponaša nasilno je fizički ili psihološki jače, starije ili je riječ o grupi usmjerenoj prema pojedincu.

Postoji više načina kako započinje zlostavljanje, kao i kako se ono razvija. Obično počinje tako da zlostavljači prepoznaju potencijalnu žrtvu prema nekim karakteristikama (koje oni procijene kao pogodne da se nad njima može vršiti nasilje). 

Nasilje može imati različite oblike:

• Fizičko – nanošenje fizičke povrede (udaranje, guranje, nanošenje fizičkog bola, čupanje, fizičko sputavanje)

 • Verbalno – ruganje, ucjenjivanje, zadirkivanje, ogovaranje, omalovažavanje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, prijetnja 

• Socijalna izolacija (izopćavanje iz društva) – procjenjivanje u negativnom svjetlu, utjecaj na drugu djecu da se određeno dijete izopći iz društva, ogovaranje, ignoriranje, uvredljive grimase i gestikulacija, namjerno isključivanje iz kruga prijatelja.

• Seksualno – neželjeni dodiri, štipkanje, komentari sa seksualnom konotacijom, itd. 

• Kulturno – vrijeđanje na obrazovnoj, klasnoj, etničkoj, religijskoj i rasnoj osnovi 

• Ekonomsko nasilje – krađa, iznuđivanje novca

U početku nasilje može biti suptilno (dok se ispipa teren), a onda poprimati sve brutalnije oblike, a može početi i vrlo brutalno. 

Šta roditelji trebaju činiti kako bi svoju djecu adekvatno pripremili na pojavu nasilja u društvu, a šta ukoliko primijete ili saznaju da im je dijete postalo žrtva nasilja? 

Prvo, čitavo društvo se treba senzibilizirati da prepoznaje nasilje u svim njegovim oblicima. Tačno je da nasilje postoji i da je ono u našem društvu sveprisutno što roditelje stavlja u nezahvalnu ulogu da, bez obzira na to koliko željeli odgajati djecu u nenasilnom duhu, trebaju kod djeteta razvijati vještine koje bi smanjile vjerovatnoću da dijete postane žrtva nasilja, te da prepozna početne znake izloženosti. 

Naučite ga da, ako se u bilo kojem trenutku u odnosu s drugim ljudima osjeti loše ili poniženo zbog toga što ga neko namjerno ugrožava na bilo koji način, posebno ako se to ponavlja, da to jasno definira kao nasilje i da to prijavi osobi od povjerenja. 

Podučavajte djecu od ranih dana da traže pomoć od vas, od nastavnika s kojima imaju dobar odnos, od prijatelja i drugih osoba kojima vjeruju. Budite im na raspolaganju i ne prosuđujte niti umanjujte njihovu patnju riječima kao što su „ma nije to ništa“. 

Nažalost, roditelji, u nedostatku sistema, moraju mnogo intenzivnije pratiti znakove kod svoje djece. Ukoliko prepoznaju odstupanja od njihovih uobičajenih ponašanja trebaju se zapitati zašto je to tako i otvoreno razgovarati s djetetom. Ukoliko se ne osjećaju kompetentno, trebaju se obratiti za stručnu pomoć i podršku. Želimo istaknuti da u posljednje vrijeme sve više roditelja i djece bez ikakvog straha od stigmatizacije traži pomoć psihologa i drugih stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja vezano za probleme u školi. Traženje pomoći je znak adekvatnosti, a ne slabosti.  

 Šta dijete ili tinejdžer može uraditi ukoliko postane žrtva nasilja?

Obavezno reći odrasloj osobi ili osobi od povjerenja – roditeljima, nastavnicima, članovima porodice. Djeco, nemojte se bojati, vi niste krivi niti odgovorni za nasilje koje druga osoba vrši nad vama. Znajte da ne postoji nikakvo, ama baš nikakvo opravdanje za nasilno ponašanje niti je iko zaslužio da bude zlostavljan. 

Kako žrtva treba reagirati u trenutku dok se dešava nasilje?

Za ovo pitanje ne postoji jedinstven odgovor. Pokušajte se u toj situaciji zaštiti koliko možete. Ako možete dozvati pomoć, dozivajte. Odmah po završetku incidenta, prijavite odrasloj osobi sve što se desilo. Tražite da se pozovu roditelji u školu. Oni su vaši staratelji i trebaju biti pored vas. Niko nema pravo da vas ispituje ili vrši bilo kakve radnje bez prisustva roditelja. Odrasli su ti koji su odgovorni da poduzmu sve mjere da se nasilje prekine i da se počinitelji nasilja na adekvatan način kazne. 

Ako vidite da je drugo dijete žrtva nasilja, tražite pomoć od odrasle osobe i u tome ne oklijevajte. Neko će vam biti jako zahvalan.  

Dosadašnji slučajevi pokazuju da su institucije često nemoćne da zaustave spiralu vršnjačkog nasilja. Za nasilje nad dječakom Mahirom se znalo, ali mnogi koji su mogli da pomognu, to nisu znali ili smjeli da učine. Prema vašem iskustvu i saznanjima, zašto se to dešava? 

Niz je faktora koji ukazuju na to da prevencija vršnjačkog nasilja mora postati prioritet svih prioriteta za sve nas:

1. Živimo u društvu koje ima izuzetno visok prag tolerancije na agresivnost i nasilje. Situacije koje bi u nekim drugim društvima bile alarm za uzbunu, kod nas se vide kao dječije svađe. Što više, nasilnici često budu potkrijepljeni za svoja ponašanja i postaju najpopularnija djeca u razredu.

2. Živimo u društvu prepunom straha od posljedica ukoliko pokažemo otpor i javno prozovemo nasilnike. Spremni smo zažmiriti na nasilje iz straha za vlastitu egzistenciju i položaj.

3. Ne postoji program senzibilizacije na nasilje kako za djecu, tako i za odrasle kojima bi se preventivno djelovalo u cilju smanjenja nasilničkih ponašanja.

4. Živimo u društvu u kojem je odgoj postao privatna stvar. Mi svi, kao sistem, ponašamo se ignorantski na ovu činjenicu, kao da se posljedice odgoja u porodici ne prelijevaju u javne sfere i socijalne situacije kao što je školska.

"Zaboravljamo" da sistem vrijednosti i podržavana ponašanja u porodici ne moraju biti i vrijednosti i ponašanja u javnom okruženju. 

Ono što je važno da svi znamo, procent sociopata i psihopata među zlostavljačima nije ništa veći nego u općoj populaciji i svi nosimo potencijal i da budemo žrtve i da budemo zlostavljači. Da li će se osobe odvažiti da zlostavljaju druge zavisi od pravičnosti, brzine i konzistentnosti sistema kažnjavanja i kulture koja podržava ili ne podržava nasilje.