Nizozemska objavila zapisnik o Srebrenici koji je 25 godina nosio oznaku tajnosti

"Enklava Srebrenica nije se mogla odbraniti", rečeno je navečer 11. jula 1995. tokom sastanka kabineta u Ministarstvu odbrane Nizozemske.

No, krajem oktobra 1995, nizozemski ministar odbrane Joris Voorhoeve zapitao se u Vijeću ministara jesu li nizozemski mirovnjaci i UN mogli učiniti više "u ranijoj fazi" kako bi spriječili pad Srebrenice.

"Odgovor je - da", zaključuje Voorhoeve.

Navodi se to u zapisniku iz nizozemskog Vijeća ministara iz 1995. godine, koji je Nacionalni arhiv ove zemlje objavio u srijedu nakon razdoblja tajnosti koje je trajalo 25 godina.

Voorhoeve ne objašnjava šta su nizozemske "plave kacige" mogle učiniti da spriječe pad enklave. Pretpostavlja se da misli na slanje pojačanja, o čemu se razgovaralo u proljeće te godine.

Nizozemski mediji, koji su objavili zapisnik, podsjećaju da su u srebreničkom genocidu ubijena najmanje 8372 muškarca i dječaka.

Voorheve je tako 27. oktobra 1995. kazao da je Dutchbat "mogao postupati i žešće" kad su srpski vojnici počeli razdvajati muškarce od žena i djece.

Znali su...

"Iako nizozemska vojska nije znala koje su istinske namjere bosanskih Srba, trebali su biti sumnjičaviji", poruka je Voorhoeva.

Zapisnici objavljeni u srijedu pokazuju da je nizozemska vlada nedugo nakon 11. jula 1995. vjerovatno znala šta se događa. Nizozemska je imala svjedoke - vlada je znala za ovo, ali je to držala u tajnosti...

Dvanaestog jula 1995, drugog dana srebreničkog genocida, dva nizozemska oficira krenula su zajedno s prijevozom izbjeglica na teritorij Armije BiH i "nisu se vratili" u bazu u Potočare, govori Voorhoeve vijeću ministara nedugo nakon toga te poziva kolege ministre "da ne objavljuju tu činjenicu".

Godinama kasnije, priča o ovom majoru i kapetanu pojavljuje se u Srebrenici u izvješću nizozemskog Instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD) i u knjigama novinara Franka Westermana.

To otkriva da je barem jedan od njih vidio da su bosanski Srbi "lovili" muslimanske muškarce, pišu nizozemski mediji. Njegov se konvoj, naime, morao zaustaviti jer su tijela mnogih strijeljanih ljudi blokirala cestu. Također je vidio da su muškarci odvojeni od žena i djece.

Loše vijesti

Oficiri odlučuju prijeći front s izbjegličkim konvojem do sigurnog područja koje je bilo u rukama Armije BiH. Njih su dvojica odmah vraćeni u Nizozemsku, a majoru je tada zabranjeno govoriti (pod opaskom da će ih proglasti dezerterima jer se nisu vratili u Potočare).

Kratki opis ovog incidenta u zapisniku Vijeća ministara ne otkriva jesu li Voorhoeve, tadašnji premijer Wim Kok i drugi ministri bili svjesni zašto se ova dvojica vojnika nisu vratili u Potočare kako je planirano. Također nije jasno jesu li ministri znali šta su vojnici vidjeli.

Na dan pada, tadašnji ministar vanjskih poslova Hans van Mierlo shvatio je da su to loše vijesti za muslimanske muškarce u tom području. U zapisniku se vidi kako je izrazio zabrinutost zbog izvještaja da samo žene i djeca smiju napustiti Srebrenicu.

"Tada se za muškarce mora bojati najgoreg." U nastaloj situaciji, kaže Van Mierlo, "Srbi će provesti etničko čišćenje".

U mjesecima prije pada Srebrenice, napetost u tom području raste, prema zapisnicima ministarstva. Stalno se govori o 'uznemirujućim' događajima, 'lošoj situaciji' ili 'dramatičnom razvoju događaja', zbog problema s opskrbom gorivom i hranom, uzimanja talaca UN-ovih vojnika i sve većih neprijateljstava.

No, 7. jula 1995, prilično tmurni Voorhoeve odjednom zvuči kao da je pun nade. Prema njegovim riječima, situacija nije 'bezizlazna'. Ima "velike nade" da će bosanski Srbi pristati "u roku od šest mjeseci" na međunarodni mirovni plan, koji je već na snazi.

Uzaludna nada

Uzaludna nada, uskoro postaje očito.

No, na dan pada, kabinet je još uvijek smatrao da je nizozemski zapovjednik Thom Karremans "izgleda uspio" spriječiti "gubitak ljudskih života. "Ministri također ističu" solidarnost "između nizozemskih plavih kaciga i bosanskih muslimana".

Unatoč tome, premijer Kok već je zatražio od glavnog tajnika NATO-a Willyja Claesa da "izvrši pripreme za moguću evakuaciju nizozemskih mirovnih snaga u Srebrenici".

Dutchbat je mislio i da može otići s izbjeglicama. Ali u evakuaciji, bosanski Srbi odvajaju muškarce od žena radi "ispitivanja". Kasnije postaje jasno da su svi ljudi ubijeni.

U jesen 1995. Vijeće ministara uglavnom se usredotočilo na smirivanje žeđi za informacijama u Zastupničkom domu. Vijeće ministara navodi da se "mora spriječiti" da Dom prijeđe na "parlamentarnu istragu" ili "provođenje javnih ispitivanja".

Voorhoeve također navodi da bi Parlament "trebao shvatiti" da "u jednom trenutku osvrtu na događaje u Srebrenici" mora doći kraj. Premijer Kok slaže se, ali smatra da je 'nerazumno' to govoriti Domu.

U konačnici, posljedice su bile te da je kabinet dao ostavku nakon objavljivanja izvještaja NIOD-a, a Donji dom je ipak pokrenuo parlamentarnu istragu o padu Srebrenice.

Presuda iz 2019.

Nizozemski Vrhovni sud je 2019. presudio da je nizozemska država djelomično odgovorna za smrt 350 Bošnjaka u Srebrenici koji su 1995. izbačeni iz UN-ove sigurne zone pod kontrolom nizozemskog vojnog kontigenta i potom likvidirani.

Nizozemska država je, prema odluci najviše sudske instance, imala "vrlo ograničenu" odgovornost u pogibiji više stotina bošnjačkih muškaraca, smanjivši odgovornost Nizozemske u odnosu na presudu Žalbenog suda iz 2014.

Sud je presudio da Nizozemska snosi tek 10 posto odgovornosti, izračunavši da je vjerojatnost da nizozemski vojnici spase živote bosanskohercegovačkih muslimana iznosila upravo toliko - 10 posto.

U presudi iz 2014, Žalbeni sud je procijenio odgovornost Nizozemske na 30 posto.