Video nadzor u BiH: Kako kamere na ulicama mijenjaju prejzaž naše privatnosti?

Kada smo se prvi put konektovali na internet, napravili mail ili profil na društvenoj mreži, postali smo dio globalnog digitalnog svijeta. Ali, naši podaci su ono što smo dali u zamjenu za komad interneta koji će nas predstavljati u svijetu mreža i komunikacija.

No, da je sve tako jednostavno - baš i ne. Od kraja '80-ih godina, raspravljalo se o temi privatnosti na internetu, ali i privatnosti u javnom prostoru.

Javni prostor danas je neuporediv sa javnim prostorom ranih '90-ih i 2000-ih godina, kada je svijet bio daleko manje pokriven tehnologijama koje mogu našu privatnost učiniti dovoljno javnom. 

Trending

Sarajevski kiseljak poziva građane na besplatan koncert – zvijezda večeri Aleksandra Radović

Globalni masovni nadzor može se definirati kao masovni nadzor cjelokupne populacije preko državnih granica.

Njegovo postojanje nije bilo široko priznato od strane vlada i mainstream medija sve do otkrića globalnog nadzora od strane Edwarda Snowdena, čiji su navodi pokrenuli debatu o pravu na privatnost u digitalnom dobu. Iako su zagovornici siferpanka (cypherpunk, engleski) ili kriptografije zagovarali ranu privatnost u kontekstu mreža, ona je danas šire primjenjiv pojam koji se najčešće i skoro po normi bavi i video nadzorom, odnosno nadzorima unutar javnog prostora. 

21.06.25. 17:33

Revolucija u AI alatima: Google Gemini sada može analizirati videozapise direktno s vašeg telefona

Video nadzor i biometrijski video nadzori doživljavaju proliferaciju u državama svijeta koje žele povećati sigurnost i smanjiti troškove sigurnosnog sektora u kontekstu humanih resursa. 2013 godine, istraživanje je pokazalo da u Londonu na svakog jedanaestog (11) čovjeka dolazi po jedna sigurnosna kamera, te u konačnici broj sigurnosnih kamera je iznosio preko dvadeset i pet (25) miliona. Studija je također pokazala da kamere snimaju jednu osobu preko 300 puta u samo jednom danu.

Video nadzor - prijetnja ličnim podacima?

Video nadzor u javnom prostoru može biti problematiziran na više nivoa, kako u kontekstu neetičkog pristupa prema konzumentima javnog prostora, tako i neproporcionalnim snimanjem. Najčešći primjeri privatnog video nadzora jesu nadzori unutar javnog prostora, te javnih objekata postavljeni od privatnih lica gdje su osobe često snimane bez odobrenja, odnosno, ne znaju na koji način i gdje će njihovi podaci biti korišteni.

U kontekstu javnog prostora i snimanja od strane države, podacima često upravljaju sigurnosne agencije i druge interesne strane, te su podaci zaštićeni odredbama zakona. No, etika privatnosti bi u ovom kontekstu i dalje tvrdila da građani/ke ne daju svoje odobrenje korištenjem javnog prostora da budu snimane. Javni video nadzor najčešće biva upravljan od strane agencija za sprečavanje kriminala, obradu dokaza i rješavanja krivičnih djela, ali šta je sa osobama koje nisu počinile ista?

U kontekstu masovnog javnog nadzora, meta nisu samo sigurnosno interesantna lica, već svi ljudi koji koriste javni prostor.

Posebno u kontekstu biometrijskih kamera.

Monitoring na ulicama

U Bosni i Hercegovini postoje stotine hiljada nadzornih kamera koje danonoćno snimaju građane, a najmanje 5.660 njih snimke direktno prenose na internet bez ikakve zaštite i enkripcije.

Kamere su postavljene kako na objektima, tako i u njihovoj unutrašnjosti, a mogu se naći i na državnim i lokalnim institucijama, u vrtićima, ulazima u zgrade, kao i u  brojnim privatnim kompanijama, fabrikama, porodičnim kućama, pa čak i u dječijim sobama.

Istraživanje portala CAPITAL pokazalo je da na hiljadama nadzornih kamera u BiH zaštita takoreći ni ne postoji, zato što su prilikom instalacije ostavljene na banalnim fabričkim postavkama ili čak nemaju nikakvu lozinku za pristup.

Sarađujući sa više IT stručnjaka u ovoj oblasti i uz korišćenje OSINT alata (Open Source Inteligence) koji su takođe svima dostupni na internetu, otkrili su ranjivost na najmanje 5.560 kamera kojima se može pristupiti uz malo ili nimalo truda.

Najviše nezaštićenih kamera je u Sarajevu, čak 1.597, zatim u Mostaru 855, Zenici 536 i Banjoj Luci 404, kao i Bijeljini 306. Pregledom liste nezaključanih kamera vidi se da u gotovo svakoj opštini i gradu u BiH imamo bezbjednosne propuste kada se radi o video nadzoru.

Prakse u regionu

Biometrijski podaci prema definiciji jesu tip "personalnih informacija koje mogu biti korištene za identifikaciju individue koji se skupljaju kao dio digitalnog identiteta i verifikacijskog procesa istog. Uključuje otiske prstiju, uzorak glasa, skeniranje irisa, te prepoznavanje lica". 

U regionu. Srbija je 2019. godine nabavila biometrijske kamere, te kamere za prepoznavanje registracijskih oznaka od kompanije Huawei. Kamere iste kompanije i slične namjene, kako navodi istraživanje iz 2021. godine u okviru Udruženja "Kvart" iz Prijedora, su postavljene i u RS.

U Srbiji je više od 17.000 ljudi potpisalo peticiju za zabranu biometrijskih kamera, a fondacija "SHARE" koja se bavi digitalnim ljudskim pravima, u svom istraživanju navodi da "primjena intruzivne tehnologije imala bi nesagledive posljedice po demokratsko društvo, prava i slobode građana, zbog čega je Visoki komesarijat za ljudska prava Ujedinjenih nacija preporučio uvođenje moratorijuma na korišćenje tehnologije za biometrijski nadzor u javnim prostorima."

I dok se svijet bavi biometrijskim nadzorom...

U Bosni i Hercegovini danas ne postoji građanska inicijativa koja će se direktno baviti digitalnim ljudskim pravima i pravima na privatnost, već to rade srodne nevladine organizacije koje imaju više problematika u svom portfoliu rada. 

Ostaje nam da vjerujemo na riječ da naši podaci jesu sigurni od moguće zloupotrebe i vjerujemo da u kontekstu vladinih institucija i jesu, ali šta sa javnim nadzorom u kontekstu privatnih lica

Dopustite da objasnimo - ukoliko šetate ulicom i predmet se snimanja CCTV-a iz obližnjeg restorana, kako ćete vratiti svoju privatnost i anonimnost? 

"Samo postavljanje video-nadzora kako bi određene osobe zaštitile imovinu nije problematično, već pohranjivanje tih podataka. Vi video-nadzorom motrite ulaz, automobil, kuću i te podatke negdje snimate. To se po našem zakonu smatra zbirkom podataka, a ona se mora registrovati u Agenciji, mora se donijeti odluka ko i kako pregleda te podatke i koliko će se oni čuvati", pojašnjava direktor Agencije Dragoljub Reljić. (Paragraf.ba, 2021. godina), te je dodao u istom tekstu da mjesta koja imaju video-nadzor moraju biti označena upozorenjem za isto.

GDPR ima smjernicu koja govori o osjetljivosti subjekata snimanja CCTV-a, a dodatno je naglašena stvarnom prijetnjom za zaštitu temeljnih prava i sloboda pojedinaca i privatnosti.

"Bilo koji oblik nadzora je upad na temeljna prava na zaštitu osobnih podataka i na pravo na privatnost. Mora biti predviđeno zakonom i biti potreban i proporcionalan." 

Istodobno, on definiše smjernice za video nadzor unutar GDPR legislative i govori o šest istih "pristanak, ugovor, zakonska obveza, zaštita vitalnih interesa, javni zadatak ili legitimni interesi". Rok za čuvanje zapisa sa kamera je 30 dana prema preporukama, ali sve zavisi od konteksta u kojem su snimljeni, te kako se koriste ili će se koristiti.

I ostaje nam da vidimo kako će proliferacija globalnog svjetskog nadzora ponovno utjecati na sami pejzaž digitalnih ljudskih prava i privatnosti koji iz dana u dan postaju sve značajnija tema u zajednicama u svijetu, a za to imamo i jedan citat borca za digitalna ljudska prava i "zviždača" Edward Snowdena koji je rekao da "U konačnici, tvrditi da vas nije briga za pravo na privatnost jer nemate šta sakriti nije ništa drugo nego reći da vam nije stalo do slobodnog govora, jer nemate šta reći."